Buco
Site Admin
Pridružen/a: 24. 05. 2008.
Postovi: 254
|
 Postano: sri vel 03, 2010 11:57 am Naslov: Podrijetlo i razvoj dalmatinskog psa... Bauer-Lemo |
 |
|
Podrijetlo i razvoj dalmatinskog psa i njegov odnos s drugim hrvatskim autohtonim pasminama pasa
Bauer, M., Lemo, N.
Kontakt osoba: prof.dr.sc. Mario Bauer
10290 Zaprešić, Gjalskoga 50
mbauer@vef.hr
091/7510-124
Uvod:
Zapažanja o identičnosti metabolizma bjelančevina u dalmatinskih pasa i istarskih goniča, kao i velika bliskost genetske formule za boju krzna u tih pasa, ali i tornjaka pa čak i posavskih goniča, bila su povod da se pokušaju prikupiti svi relevantni podaci koji ukazuju na podrijetlo dalmatinskog psa, njegov oblik i radnu namjenu tijekom povijesti, kao i utjecaj tog, uvjetno nazvanog „starohrvatskog genoma“ na stvaranje današnjih pasmina Europe.
Podrijetlo dalmatinskog psa
Podrijetlo dalmatinskog psa je danas poznato i priznata je njegova autohtonost sa područja Dalmacije i njenog dubokog zaleđa, zahvaljujući u prvom redu pisanim dokumentima đakovačke biskupije, što sežu do daleke 1374. godine, i zatim likovnom prikazu na slici „Posljednja večera“ iz XVIII. stoljeća u samostanu u Zaostrogu. K tomu treba dodati
dokumente mletačke arhive na prijelazu iz XVI. u XVII. stoljeće (1), ali i navode Laske (2) s kraja XIX. stoljeća o načinu širenja dalmatinskog psa Europom posredstvom cirkuskih zabavljačkih skupina koje su se tim psima opskrbljivale na jadranskoj obali.
Srodnost istarskog goniča i dalmatinskog psa
Biokemijska identičnost dalmatinskog psa i čovjeka koji luče mokraćnu kiselinu kao krajnji produkt metabolizma bjelančevina, bila je povod opsežnim istraživanjima, koja su rezultirala konačnim mišljenjem da je to svojstvo u dalmatinskih pasa recesivno, i dolazi do izražaja samo u onih srodnika dalmatinskih pasa koji to svojstvo nose homozigotno (3,4). Istraživanja istarskog goniča (5) pokazala su da i on ima isti način razgradnje purinskih baza kao i dalmatinski psi, pa ga na toj osnovi trebamo smatrati srodnikom dalmatinskom psu.
No, osim ove metaboličke bliskosti, postoji i bliskost u boji krzna, provedemo li genetsku analizu boje po Willisu (6).
Prinjenom njegove formule u dalmatinskog psa i istarskog goniča, ali i tornjaka i posavskog goniča, uočit ćemo izrazitu sličnost. U dalmatinskog psa ta formula po Willisu glasi: CC DD gg swsw TT, što znači da je pas bijele osnovne boje uz moguću pojavu melanina (CC), da je pojava melanina intenzivna (DD), da u sebi recesivno nosi gen odgovoran za prošaranost crne mrlje bijelim dlakama (gg), kao i gen za ekstremno bijelu mrljavost (swsw), te dominantno gen (TT), koji je odgovoran za tipične dalmatinske pjege. U istarskog goniča i tornjaka formula je gotovo identična, no razlike su u pojavi homozigotnosti odnosno heterozigotnosti osnovnog para gena. Tipična točkasta mrljavost dalmatinskog psa koja se objašnjava pojavom jednog od alela iz tzv T-serije po Willisu i nije uočljiva u drugih pasmina, učestalo se javlja i u istarskih goniča, ali i u posavskih goniča, i u tornjaka, no moguća je i u drugih pasmina u srodstvenoj vezi s dalmatinskim psom.
Srodnost dalmatinskog psa i grayhounda
80-ih godina prošlog stoljeća Šandor Horvat je upozorio domaću kinološku javnost na postojanje autohtone skupine hrtolikih pasa u Bosanskoj Posavini, oko Orašja. Po svojoj su građi izrazito slični grayhoundu. Kako znanstvenici smatraju da grayhound potječe s područja Balkana, a na britansko je otočje stigao s Keltima prije oko 2.500 g (7), mogli bismo ovu skupinu pasa iz Bosanske Posavine smatrati pretcima današnjeg grayhounda. Na žalost danas ti psi više ne
postoje, no pokušaj obnove pasmine incestnim uzgojem pokazao je u F2 i pogotovo F3 generaciji prijelaz tipične graioidne konstitucije u dobro uočljivu brakoidnu.To isto primjećuje i Levrier ( u svojoj disertaciji o grayhoundu. I u tih pasa smo uočili sličnost u metabolizmu bjelančevina i veliku podudarnost genetske formule za boju krzna.
Povijesna mijena konstitucije dalmatinskog psa
Čini nam se ovdje značajna tendencija prijelaza graioidne konstitucije u brakoidnu, jer nam to daje povoda za promišljanje o podrijetlu dalmatinskog psa i promjenama konstitucije kroz koje je prolazio do današnjih dana. Ima, naime, dokumenata, koji nas upućuju na vjerovanje, da je dalmatinski pas u prošlosti bio hrtolike građe. Najstariji je iz 1374. g. gdje se spominje bijeli pas sa crnim točkama koji u brzom trku hvata živu divljač, a naziva se «Canis Dalmaticus» (9). Postoji, zatim, srednjevjekovna engleska figurica koja prikazuje hrtolika psa, a crne mrlje na tijelu tog psa podsjećaju na mrljavost dalmatinskog psa. Konačno, stari slavonski grb, koji je prestao važiti padom Istočne Slavonije pod Otomansko carstvo 1526.g. prikazuje tri hrtolika psa u trku obojena crveno, a crvena boja simbolizira rat.
Pavao Riter Vitezović ih 1701. godine naziva „samolovcima“ (10). Gotovo 150 godina istočnom Slavonijom gospodarili su Turci, a dalmatinski psi u sjevernoj Hrvatskoj su nestali. Zadržali su se u okolici Dubrovnika, tjelesnog ustrojstva koje sliči na današnjeg dalmatinskog psa i pod imenom «dubrovački gonič» ali i u Zadru gdje ga pod imenom «mali daneš» nalazimo u vrijeme Napoleonove okupacije Dalmacije.
Zanimljiv je i shematski prikaz promjene konstitucije engleskog hrta kako je to učinio Levrier ( u svojoj disertaciji u kojoj detaljno i sveobuhvatno obrađuje engleskog hrta. Po njemu, postoji sklonost tog psa da daje potomke koji sve više sliče psima brakoidne konstitucije – čvršći kostur, jača glava, uške položene uz obraz, niža tjelesna visina, širi grudni koš.
Konačno, u onih engleskih hrtova koji su u osnovi bijele boje sa crnim oznakama na glavi, trupu i sapima, često se javljaju crne mrlje u obliku tipične dalmatinske pigmentacije. Treba spomenuti da su Zajc i Kus (11) istraživali populacijsku strukturu dalmatinskih pasa, istarskih goniča i
greyhounda, te zaključili da su im filogenetske veze veoma bliske, no zbog izrazito malog broja ispitanih pasa, taj rad treba prihvatiti kao korisnu informaciju.
Zanimljiva su svjedočanstva iz XIX. stoljeća koja ukazuju na još jednu promjenu konstitucije dalmatinskog psa. Izgleda da on tada počinje sličiti dogolikim psima. Naime, Francuzi u to doba njemačku dogu zovu «danska doga». Dalmatinskog psa zvali su «mala danska doga» (Le petit danois). To ime nalazimo i u Dalmaciji (Zadar) u doba Napoleonova Ilirikuma. Dalmatinskog psa zovu «mali daneš», a harlekinsku dogu «veli daneš». No, i današnji uzgoj u europskim zemljama, ali i u Americi, često stvara dalmatinske pse krupnije, čvršće i robustnije građe, dapače oštrije, čak borbene naravi, kojima tijelo sliči na tijelo doge, a glava gubi osobine brakoidnog tipa: pojačava se stop, gubica postaje snažnija i šira, a usne se povećavaju, što profilu daje četvrtast izgled, poput onog u doge.
S druge pak strane, austrijski brakolog Laska (2), opisujući goniče s područja Austrougarske stavlja među njih i dalmatinskog psa, no napominje kako taj pas ima tijelo doge a glavu hrta.
Na osnovi svega navedenog može se isčitati zaključak, po kojem bi stari keltski hrt bio izvorište engleskog hrta u novoj postojbini Kelta, dok je ostatak tih pasa u njegovoj pradomovini rezultirao nastankom dalmatinskog psa, istarskog goniča, djelomično posavskog goniča, a imao je utjecaja i na tornjaka. U originalnom obliku poživio je sve do «jučer» pod uvjetnim imenom «starohrvatski hrt».
Ipak treba spomenuti još jednog keltskog psa s kojim su Kelti također krenuli na put oko Europe, ali su ga «zaboravili» u skandinavskim zemljama. Tamo je dobio ime Schillerstoevare, dok u našim područjima živi u dva oblika: kratkodlaki i oštrodlaki. Balkanski gonič je kratkodlaki, a bosanski gonič – barak je oštrodlaki. Vremenom su se i morfološki malo
udaljili, ali ne znatno i ne bitno. I oni su imali utjecaja na stvaranje drugih pasmina u našim krajevima. Vjerojatno su sudjelovali u stvaranju posavskog goniča, ili je možda posavski gonič u suradnji s balkanskim goničem stvorio trobojnog goniča.
Zaključak
Biokemijski dokazi o srodnosti navedenih pasmina, podudarnost genetskih formula za boju, kao i zapažanja tijekom incestnog uzgoja starohrvatskog hrta i povijesna mijena konstitucije u dalmatinskog psa, samo potiču ozbiljnu sumnju, ali nisu i konačan znanstveni dokaz iznesenih pretpostavki. Ipak danas možemo metodama genetske analize populacije točno ustanoviti stupanj srodnosti pojedinih pasa, srodstvenu blizinu pojedinih pasminskih linija, odnosno srodnost pojedinih pasmina. Ovim postupkom do sada smo obradili hrvatskog ovčara i tornjaka, a na redu su ostali naši autohtoni psi. To će
nam omogućiti da u bliskoj budućnosti pretpostavke navedene u ovom radu budu potvrđene, ili odbačene.
Literatura:
(1) Novak G.: Mletačka uputstva i izvještaji. Svezak VI., od 1588. do 1620. godine. JAZU, Zagreb, 1970.,
(2) Laska F.: OesterreichsBrackenformen. Oesterreichisches kynologisches Jahrbuch 1897. Wien. (3) Sorenson J.L., Ling G.V.: Metabolic and genetic aspects of urate urolithiasis in Dalmatians. J.Am.Vet.Med.Assoc. 1993a, 203, 857. (4) Stubičan Đ.: Informacijski pristup osobitostima i genetičkim defektima kod dalmatinskih pasa. Veterinarski glasnik, 1981, 35, 963-965.
(5) Bauer M, Stubičan Đ, Labura Č.: Ist der Dalmatiner die einzige Hunderasse mit spezifischem Stoffwechsel der Purinbasen? Wiener Tierarztliche Monatschrift, 1999, 86, 136-139.
(6) Willis M. B.: Züchtung des Hundes. Stuttgart: Ulmer, 1984, 116.
(7) Ash E.C.: The Book of the Greyhounds. Edition Hutchinson y Co., 1933, London.
( Levrier B: Contribution a l' etude de l' evolution morfologique du levrier greyhound. These, Ecole Nationale d' Alfort, 1983, No 143.
(9) Romić S.: Hrvatski ovčar. Moj pas, izvanredno izdanje, 1977, 1-56.
(10).Banac I.: Grbovi – biljezi identiteta. Zagreb; Grafički zavod Hrvatske, 1991).
(11) Zajc I., Kus M.: Populacijska struktura dalmatincev in istrskih goničev ter njihovi evolucijski odnosi z nekaterimi drugimi pasmami, kot jih nakazujejo polimorfni mikrosateliti = Population structure of
Dalmatians and Istrian shorthaired hounds and their evolutionary relationships to some other breeds as revealed by polymorhic microsatellites. Slov. vet. res.. [English ed.], 2001, letn. 38, št. 1, str. 35-43.
The Origin and Evolution of Dalmatian and Relation with Other
Croatian Native Breeds of Dog
Bauer, M., Lemo, N.
Contact person: prof.dr.sc. Mario Bauer
10290 Zaprešić, Gjalskoga 50
mbauer@vef.hr
0385-91/7510-124
It is known for a long time that Dalmatian dog have different metabolism of proteins due to lack of one liver enzyme. Dalmatian dog has origin on the Adriatic Sea eastern coast and it’s inland up to the Drava river, thus having officially dismissed any speculation about the country of origin of Dalmatian.
In the 20th century, Dalmatian raised interest in medical circles. Benedict (1916-1917) and then Trimble and Keeler (1938) found the protein metabolism in Dalmatian dog to differ from that in other dogs. Our studies performed as part of the project launched by the Croatian Ministry of Science, entitled Autochthonous Dog Breeds in the Croatian
Territory, have shown the Istrian hound to have identical protein metabolism, and according to scientific logic it should be considered a close relative to Dalmatian. There is also contiguity in hair color if genetically analyzed as described by Willis (1984).
At the beginning of the 1980s, a group of greyhound-like dogs were discovered owing to the effort of Šandor Horvat, a renowned Croatian cynologist, in Orašje, now Croatian enclave in east Bosnian Posavina, Bosnia and Herzegovina. By their body constitution, these dogs corresponded completely to the current English Greyhound. At that time, the Celts set forth for their great migration around Europe, to finally reach British islands. Most probably, they took their cattle along, accompanied by dogs, which the current English Greyhounds must have derived from. The tendency of the graioid constitution transformation to braccoid constitution appears to be of special
relevance, pointing to the Dalmatian origin and constitution changes it has been through down to the present. There are documents suggesting that Dalmatian used to be of a greyhound-like constitution in the past. The oldest of these documents dating from 1374 is the report sent by the Đakovo Bishop's residence steward to Petar Horvat on the bishop's estate business, listing and describing in detail all animal species on the estate, including dogs. Among others, a white dog with black spots catching live game at the run, named Canis Dalmaticus, is described. In addition, there is a medieval English faience figurine presenting a greyhound-like dog with black spots on its body distributed so as to remind of the Dalmatian dog spots.
In his doctoral dissertation thoroughly and precisely describing English Greyhound, Levrier (1983) has provided an interesting schematic presentation of its constitution modification. According to him, this breed of dog shows a tendency to produce offspring ever more resembling dogs of braccoid constitution, characterized by firm skeleton, strong head, low-laid auricles, short body height, and broad thorax. Finally, those English Greyhounds that are basically white in color with black marks on the head, trunk and loin, black spots in the form of typical Dalmatian pigmentation are frequently observed.
Biochemical evidence for the close relationship among the mentioned dog breeds, the compatibility of their genetic color formulas, along with observations recorded during Old Croatian Sight Hound inbreeding and historical modification of the Dalmatian constitution have just raised serious suspicion rather than being considered a definitive scientific proof of the presented hypotheses. However, scientific methods are now available that can be used to determine the exact grade of kinship among particular breeds. Using analysis of DNA microsatellite polymorphisms by some of the accepted scientific methods of population genetic analysis, new breed specific and group-breed specific markers have been detected on a daily basis. To date, the procedure has been used to analyze the Croatian shepherd and Tornjak, to be followed by other Croatian autochthonous dogs. This will enable the hypotheses presented herewith to be verified or rejected in the near future. Finally, Zajc and Kus researched population genetics of Dalmatian, Istrian hound and Greyhound. Authors concluded that their philogenetic relations are much closed, special when they were compared with other breeds. Number of involved dogs in project was relatively small but information can be useful for future research.
Reference:
(1) Novak G.: Mletačka uputstva i izvještaji. Svezak VI., od 1588. do 1620. godine. JAZU, Zagreb, 1970.,
(2) Laska F.: Oesterreichs Brackenformen. Oesterreichisches kynologisches Jahrbuch 1897. Wien.
(3) Sorenson J.L., Ling G.V.: Metabolic and genetic aspects of urate urolithiasis in Dalmatians. J.Am.Vet.Med.Assoc. 1993a, 203, 857.
(4) Stubičan Đ.: Informacijski pristup osobitostima i genetičkim defektima kod dalmatinskih pasa. Veterinarski glasnik, 1981, 35, 963-965.
(5) Bauer M, Stubičan Đ, Labura Č.: Ist der Dalmatiner die einzige Hunderasse mit spezifischem Stoffwechsel der Purinbasen? Wiener Tierarztliche Monatschrift, 1999, 86, 136-139.
(6) Willis M.B.: Züchtung des Hundes. Stuttgart: Ulmer, 1984, 116.
(7) Ash E.C.: The Book of the Greyhounds. Edition Hutchinson y Co., 1933, London.
( Levrier B: Contribution a l' etude de l' evolution morfologique du levrier greyhound. These, Ecole Nationale d' Alfort, 1983, No 143.
(9) Romić S.: Hrvatski ovčar. Moj pas, izvanredno izdanje, 1977, 1-56. (10).Banac I.: Grbovi – biljezi identiteta. Zagreb; Grafički zavod Hrvatske, 1991).
(11) Zajc I., Kus M.:Populacijska struktura dalmatincev in istrskih goničev ter njihovi evolucijski odnosi z nekaterimi drugimi pasmami, kot jih nakazujejo polimorfni mikrosateliti=Population structure of Dalmatians and Istrian shorthaired hounds and their evolutionary relationships to some other breeds as revealed by polymorhic microsatellites. Slov. vet. res.. [English ed.], 2001, letn. 38, št. 1, str. 35-43. |
|
