Collie
Pridružen/a: 15. 02. 2010.
Postovi: 3
Lokacija: Podravina
|
 Postano: pon vel 15, 2010 11:38 am Naslov: Opčenito o Posavcima |
 |
|
U narodu ga još zovu posavski konj, posavec i posavski bušak.Kao što mu ime govori, nastao je na području slivnog toka rijeke Save i njezinih pašnjačkih površina. Uzgojno mu je područje nekada bilo od Zagreba prema Županji, a danas je to nizvodno od Zagreba do Nove Gradiške. Po svojoj brojnosti danas je najznačajnija pasmina konja u Republici Hrvatskoj.
Hrvatski posavac ima ne odviše dugu glavu, suhu, karakteristično širokih nozdrva i izraženo bistrih očiju te male, stršeće uši. Vrat mu je čvrsto nasađen na greben, kratak i lijepo oblikovan s gusto preljevajućom grivom. Zbijenog je i čvrstog trupa, jednako izražen u sva tri dijela. Sapi su raskoljene, češće strme s niže nasađenim repom bogatog strunom. Noge su relativno suhe s kratkom cjevanicom, pravilnog su stava s kičicama obraslih kratko nakostriješenih dlačica. Od boja prevladava riđan ,dorat, češće tamni, nego svijetli. Isto tako javlja se kao vranac, rjeđe kao sivac i alat. Šara boja nije poželjna u uzgoju.
Ranozrela je pasmina, čvrste konstitucije, dobrog zdravlja i dugovječnosti. Posjeduje uravnotežen karakter, izraženu volju i upornost u radu. Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Od ranog proljeća do kasne jeseni uzgaja se na posavskim pašnjacima, a zimi u staji uz sijeno s par klipova kukuruza.
Najbolje rezultate u uzgoju i upotrebi s obzirom na uzgojni cilj i povijest postiže u ravničarskom kraju koji obiluje vodenim tokovima i naplavnim šumama te pašnjačkim površinama. Miran, dobroćudan i podoban je za vuču u šumi, kao i za rad na oranicama pod plugom, a odličnog je držanja i kasa u šlavoneru.
 |
|
Buco
Site Admin
Pridružen/a: 24. 05. 2008.
Postovi: 254
|
| Postano: sub ožu 05, 2011 1:27 pm Naslov: |
|
|
Prapostojbina europskog konja je Sjeverna Amerika iz čijih je prostranstava došao divlji konj preko Aljaske u Aziju i potom na Europski kontinent.
Uglavnom su bila tri tipa divljih prerijskih konja, koja su došla iz Amerike: Equus Przewalski, mongolski divlji konj koji živi u Mongoliji i danas, Equus Tarpan i Equus Abeli. Sigurno da od tih divljih konja podrijetlo vuku i naši konji u Hrvatskoj, odnosno Posavini.
Analizom krvi od naših posavskih konja u Americi je dokazano da je hrvatski posavac najbliži i genotipski najsličniji konju u Poljskoj. Klimatske, pedološke, prehrambene i druge prilike uz jaki početni genetski faktor bili su odlučujući čimbenici u stvaranju i formiranju pasmina i njihovih pasminskih karakteristika. Tako su se, s obzirom na tjelesne mjere, težinu i temperament formirale dvije grupe konja: hladnokrvni i toplokrvni. Konji sa sjevera i zapada su hladnokrvni i tećeg su okvira, a hladnijeg temperamenta. Konji sa istoka i juga su toplokrvni, lakšeg okvira, a hladnijeg temperamenta.
Prvoj grupi pripadaju pasmine belgijanaca, kao što su flamanci, ardenci, brabanti, peršeroni, te pasmina oldenburg, noričan, šajer i drugi. U drugu grupu idu lipicanac, nonius, arap, engleski punokrvnjak, polukrvnjak, razni preponaši i kasači, te bosansko-brdski konj.
Između tih pasmina ima križanaca s više ili manje zastupljene krvi jedne ili druge grupe. Naš posavski konj je rezultat takva križanja. Samoselekcijom od strane konjogojaca kroz niz godina dobio je današnje osnovne tjelesne dimenzije i oblik unatoč djelovanju drugih pasmina u njegovu razvitku. Sigurno da je i ljudski faktor bio prisutan u formiranju pasmina, odnosno tipova konja. Čovjek je želio dobiti selekcijom one osobine i svojstva konja koje najbolje i najviše odgovaraju njegovoj svrsi i namjeni za bilo koji rad, za sport, prijevoz, tovar i sl., već prema tome zašto ga je želio čovjek koristiti. Na našim prostorima vodili su se ratovi, sukobljavao se istok sa zapadom, u rimsko doba, u vrijeme Franaka i Ljudevita Posavskog za turskih provala i u vrijeme Austrougarske. Sve je to pogodovalo međusobnom križanju različitih pasmina konja jer su ratovi bez njih bili nezamislivi. I način držanja, prehrana ispašom na Lonjskom, Odranskom i Mokrom polju bili su znakoviti čimbenici pri formiranju posavskog konja i njegovih osobina. Danas se može ustvrditi da na prostorima Posavine i dijelom Posavske Moslavine uzgojen posavski konj na toplokrvnoj domaćoj podlozi lipicanca i arapa te drugih pasmina koje su obitavale na ovim prostorima kroz stoljeća.
S ponosom se može reći da je posavski konj priznat kao svjetska autohtona pasmina pod imenom hrvatski posavac, tako da je Hrvatska s njime zastupljena u europskom i svjetskom konjogojstvu što ima veliko značenje za Hrvatsku.
Na području Sisačko-moslavačke županije zastupljen je hladnokrvnjak na sjevernom dijelu županije kao kvalitetan konj većih tjelesnih težina i dimenzija. Gajači tih konja naročito iz Moslavine udruženi su u udrugu u cilju povećanja broja i njegove kvalitete. U formiranju hrvatskog posavca nije bilo ranije nekog sustava i jedinstvene konjogojske politike, za što je bilo objektivnih i subjektivnih razloga. Kad se konj koristio za prijevoz, vuču i rad i rad u poljodjelstvu trebao je biti lakši i pokretljiviji pa se gajio sa više toplokrvnosti. Uvođenjem mehanizacije naročito u poljodjelstvu, izmjenilo se i stanje u konjogojstvu što se odrazilo u više bitnih promjena: u padu broja konja, promjeni eksterijera i tjelesnih mjera s povećanjem težine.
Konj je bivao sve manje na cijeni jer je izgubio bivšu namjenu zbog koje je i bio uzgajan. To ocrtavaju i brojke. Na području Posavine bilo je 1970. godine 12.664 konj. Danas unatoč velikom brojčanom smanjenju na Sisačko-moslavačkoj županiji odnosno Posavini ima 3000 grla.
Budući da je konj izgubio vrijednost kao radna snaga, konjogojci žele uzgojiti tipove posavskog konja težeg formata radi mogućnosti njegove prodaje za meso. Naročito zapadno tržište traži konjsko meso i vrlo je zainteresirano za hrvatskog posavca zbog njegovog uzgoja na prirodnim pašnjacima posavskih polja. No, to povećanje težine i tjelesnih mjera mora imati granice, što znači da se ne smije odstupiti od standarda i pravilinika koji propisuju pasminske oznake hrvatskog posavca, jer bi time izgubio i pravo na pasminsko priznanje. Ali, i pašnjak ograničava težinu posavskog konja. Preteški tipovi ne bi mogli naći dovoljno hrane na pašnjaku kao najjeftinijem načinu držanja i prehrane. Preteški tipovi teško bi se kretali po močvarnom i blatnom pašnjaku.
Ne smije se izgubiti iz vida ni stečena prednost hrvatskog posavca te njegova prilagođenost na klimatske, zemljišne i hidrološke prilike, što je još jedan od razloga da se ne ide u selekciji na prevelike težine posavskog konja. Ne smije se zanemariti i saznanje da teži hladnokrvnjaci lakše i prije obole, naročito od mjesečne sljepoće, jer su manje otporni na vremenske nepogode. Stoga hrvatski posavac i dalje treba biti konj kombiniranih svojstava: da je sposoban za rad, prijevoz, vuču, tovar, šport ili ugoj za meso.
Hrvatski posavac je danas teži i uzrasliji od svojeg predčasnika, koji je bio uzgojen još prije pedeset godina, a zvali su ga samo kao posavski konj lakšeg tipa. Hrvatskom posavcu glava je nešto grublja, teža, relativno uža i dulja. Na cijeni su mu velike oči, male kratke uši i kićice na nogama obrasle duljom dlakom. Najčešće se javlja u doratoj boji, rjeđe u vranoj, zelenoj, a najrjeđe u alatoj boji. Kitnjastog je repa i bujne grive. Psa su mu duboka u odnosu na visinu široka i duga, a rebra zaobljena.
Leđa su mu malo uleknuta, široka, sapi su zaobljene, rascijepljene, kratke i široke. Kopita su vrlo lijepog oblika nešto plića i odlično su formirana zbog kretanja na pašnjaku. Hrvatski posavac je skroman, vjeran, poslušan i dobroćudan konj. Uporan je u radu, vrlo izdržljiv u vožnji s dugim korakom, a dobro podnosi velike vrućine i zimu.
Još godine 1944. akademik profesor Ogrizek predvidio je i ustvrdio slijedeće: "Vruća je i opravdana želja posavskih konjogojaca da bi dobili poluteškog, ranozrelog jakog konja dobrih hodova s dovoljno temperamenta i čednog s obzirom na hranu. Toplokrvnjak im je preslab, kasno dozrijeva, a teži tip belgijanca preglomazan, odviše poždrljiv, a koji na oskudnoj i poplavama izloženoj paši slabo uspijeva. Uzgojiti srednje teški tip koji bi u sebi spojio tvrdoću, izdržljivost, temperament i čednost u prehrani domaćeg toplokrvnjaka s jakošću hladnokrvnjaka, to je ideal svakog seljaka koji živi u gospodarskim prilikama naše Posavine."
Profesor dr. ing. Koster u "Veterinarskom glasniku" br 3/4 1944. god. također je napisao: "Posavskog konja ne bi trebalo sada više kratko nazivati hladnokrvnim križancem kao da je rezultat prve ili druge generacije već je vrijeme da posavski konj stupi u red nove pasmine nakon rizičnog, ali sretnog križanja u prošlosti."
Danas smo upravo postigli te ciljeve.
IZVOR:
Nikola Jagačić dipl. ing.
Autohtoni konj - Hrvatski posavac |
|
