Buco
Site Admin
Pridružen/a: 24. 05. 2008.
Postovi: 254
|
 Postano: uto sij 20, 2009 9:36 pm Naslov: Dalmatinski pas na Mohačkoj bitki |
 |
|
29. kolovoza 1526. godine odigrala se na Mohačkom polju bitka između Hrvatsko-ugarskog kraljevstva i Osmanlijskog carstva.
Hrvatsko-ugarske snage, predvodio je kralj Ludovik II., koje su pobijeđene od strane osmanlijske vojske predvođene sultanom Sulejmanom I. Veličanstvenim.
Po padu Beograda 1521. godine pod tursku vlast, prostor jugoistočne granice Ugarske ostale su nezaštićene. Ludovik II Jagelović, Hrvatsko-Ugarski kralj i kralj Češke, da bi ojačao svoj položaj nasuprot Turcima, oženio se 1522. godine Marijom Austrijskom iz loze Habsburgovaca, nadajući se da će pridobiti pomoć habsburške Austrije. Turci su to protumačile, s druge strane, kao opasnost za svoje interese na Balkanu te su pokušavali raskinuti taj savez.
Mirovna ponuda Visoke Porte nudila je Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu no Ludovik ih je odbio. Vjerojatno je na njegovu odluku utjecalo mišljenje zapadnog ugarskog plemstva koje se u slučaju sklapanja mira s Turcima, pribojavalo austrijskog napada.
Turske snage su u lipnju 1526 godine prešle Dunav obzirom da nije došlo do sporazuma.
Hrvatsko-ugarska vojska bila je podijeljena u tri glavna dijela: transilvansku vojsku koja je trebala spriječiti Turcima prolaz kroz južne Karpate, a brojala je između 8.000 i 13.000 boraca kojima je zapovijedao Ivan Zapolja; glavninu vojske predvodio je sam Ludovik; još jedan, manji dio od oko 5.000 ljudi knez Krsto Frankopan Ozaljski.
Zbog vrlo duge granice nije se moglo znati u kojem će smjeru Turci krenuti a kada su prešli Dunav bili su bliže Budimu nego hrvatske-ugarske transilvanijske snage, koje su tako ostale izvan bitke.
Ugarska je vojska za bojište izabrala otvoreno ali ne sasvim ravno polje na močvarnom području u blizini Mohača (mađarski: mohácsi csata ili mohácsi vész; turski: Mohaç Savaşı ili Mohaç Meydan Savaşı) od kojeg se spuštalo prema Dunavu. Turska vojska prešla je Savu i Dravu te u dijelu Baranje koje danas pripada Mađarskoj, našla se nasuprot Ludovikovoj vojsci.
Turaka je bilo 70.000 – 100.000 a hrvatsko-ugarske vojske 26.000 – 40.000 vojnika. Ludovikove vojskovođe računali su na prednost koju su pridobili izabravši povišeni teren u odnosu na Turke te su odlučili ne čekati pomoć iz Hrvatske.
Nije točan broj sudionika ove bitke utvrđen tako da se ne može sa sigurnošću tvrditi ni koliko je ona trajala. Pretpostavlja se da je počela oko 13 sati i da je trajala 2-3 sata, mada neki povjesničari smatraju da je trajala znatno duže. Turska je vojska nakon bitke prenoćila na bojištu i nije se nakon bitke vratila do svog tabora . Neki Turski povjesničari tvrde da je tog dana padala kiša, vojska bi se po takvoj kratkotrajnoj bitki vratila u tabor a ona to ipak nije učinila.
Ludovik je pobjegao s bojišta u sumrak a tog, 29. kolovoza to nije moglo biti prije 18,30 pa se pretpostavlja da je bitka trajala duže, barem 4-5 sati.
Bitku je s turske strane započela rumelijska vojska, a napale su je s desnog krila ugarske jedinice koje je predvodio nadbiskup Kaloče Pavao Tomori te unijele priličnu pometnju u turske redove. Tomori je uspio toliko napredovati da je čak doveo u opasnost i samoga Sulejmana, koji se našao na dometu ugarskih streličara te je pogođen i njegov prsni oklop.
| Citat: | | • Prema nekim izvorima, češki pisac Bartol u svojim spisima govori da je na Mohačkom polju u svojstvo pasa ratnika pojavila i skupina konjanika s psima (dalmatinski pas) te da oni potječu iz Đakovačke biskupije. Đakovačka biskupija morala je dati određeni broj vojnika za potrebe Austrije pa je u nedostatku poslala i pse. Prema biskupu Petru dalmatinski pas se koristio kao lovni pas i kao pas ratnik. Naime, 300 konjanika praćenih s 300 dalmatinskih pasa sudjelovalo je u Mohačkoj bitki. Milivoj Urošević, srpski kinolog, pridružuje se ovom mišljenju ali tvrdi da su to bili turski psi i da su ih Turci doveli sa sobom iz Turske, pri tome ne navodi da su iz Đakovačke biskupije te brojnost pasa. |
Bitku je vjerojatno presudila brojna ljudska nadmoć Turaka te dugotrajna obuka janjičara koji su napadali s lijevog krila. Mađari više nisu mogli održavati svoje položaje te su bježali, koji su bili uhvaćeni odmah su i ubijeni. Kralj Ludovik je također pobjegao s bojišta ali ga je navodno konj zbacio te se utopio u rijeci Csele. Tada je oko 1.000 ugarskih plemića i velikaša pobijeno kao i po više 10-aka tisuća vojnika s obje strane.
Sultan je zapovjedio da se svi zarobljenici pobiju te je zapisao u svoj dnevnik; «Sultan prima počasti svojih vezira i begova pobijeno je 2.000 zarobljenika; kiša pada u potocima.»
Iako su pobijedili Turci nisu pokorili cijelu Mađarsku. Osvojili su Budim ali su se vrlo brzo morali povući sve dok ga 1541. godine nisu ponovo osvojili. Bitka na Mohaču je bitna jer predstavlja pad Ugarskog kraljevstva. Češka je pripala Ferdinandu I Habsburškom, ludovikovu šogoru. U Hrvatskoj i Ugarskoj razvile su se dinastijske borbe pristalica Habsburgovaca i Ivana Zapolje.
Hrvatski sabor je u Cetingradu 01. siječnja 1527. godine konačno izabrao Habsburgovca Ferdinanda I za hrvatskog kralja. Borba za nasljedstvo nastavila se u trećini Ugarske koja nije osvojena turskim osvajanjem te u Slavoniji gdje su bili najžešći pristalice Ivana Zapolje koji je u svojoj borbi imao i pomoć Turaka.
Borbe će se nastaviti i daljnja što će znatno osiromašiti čitavo Hrvatsko- Ugarsko kraljevstvo, potaći seobe prema zapadu te kasnije dovesti do znatnog miješanja stanovništva u opustošenim krajevima.
Izvor: Wikipedia
Nadopuna: Arhiva autora |
|
