Buco
Site Admin
Pridružen/a: 24. 05. 2008.
Postovi: 254
|
 Postano: sri ožu 04, 2009 2:30 pm Naslov: POSAVSKI GONIČ - Boris Špoljarić |
 |
|
POSAVSKI GONIC
Autor: Dipl. Ing. Boris Spoljaric
Medjunarodni kinoloski sudac
A - 1238 Wien
Postfach 113
Sadrzaj: 1. Uvodne napomene
2. Povijesni zapisi o posavskom gonicu
3. Povijest standardizacije posavskog gonca
4. Rodovna knjiga gonica Kraljevine Jugoslavije
5. Uzgoj posavskog gonica u Hrvatskoj od 1945. godine
6. Tip pasa gonica
7. Lovacke osobine posavskog gonica
8. Slicne pasmine ginica u Evropi
9. Prilog
10 Literatura
1. UVODNE NAPOMENE
Ako proucimo danasnje nazive pasmina pasa, onda vidimo da su vec od najstarijih vremena pasmine dobile ime ili po pokrajinama i zemljama gdje su nastale, ili po narodima koji su ih uzgajali. Malo je pasmina prozvano po uzgajivacima (koji su ih selekcionirali), ili je pak pasmina dobila ime na neki drugi nacin.
Posavski gonic dobio je ime po Posavini, nizini uz rijeku Savu u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske koja je dugacka oko 400 km, i prostire se od utoka rijeke Sutle u rijeku Savu do Beograda, gdje se rijeka Sava ulijeva u Dunav. Pod pojmom Posavina u uzem smislu rijeci podrazumijeva se podrucje uz rijeku Savu nizvodno od Zagreba.
Na osnovu pronadjenih slika, zapisa i opisa moze se sa sigurnoscu reci da se posavski gonic uzgajaja u Hrvatskoj vise od 500 godina.
Za prikupljanje ovih dokaza pregledana je kinoloska, zooloska i stocarska literatura koja je bila dostupna.
U literaturi sa kraja proslog i pocetka ovog stoljeca nalazi se da gonici Balkana vode porijeklo od „zutog turskog gonica“ (ili zutog turskog psa), a moze se sa sigurnoscu tvrditi da se misli na posavskog gonica. To nije pas kojeg su Turci doveli sa sobom prilikom svog prodora na Balkan, nego je to pas kojeg su Turci zatekli na Balkanu, a on je tu bio poznat i uzgajan prije njihovog dolaska. Medjutim, Turci su kao strastveni lovci upoznali posavske gonice i otpoceli ih uzgajati. Kasnije se smatralo, kako su Turci bili na Balkanskim prostorima 6 stoljeca, da su to turski psi koji su sa Turcima stigli na Balkan.
2. POVIJESNI ZAPISI O POSAVSKOM GONICU
Zapise o postojanju lovackih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenofont (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine gonica i to Kastorove gonice (Canis Castorius) i „lisicare“ (Canis Vulpinus). Prvi tip gonica Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a usi su im preklopljene (vjerovatno je rijec o brakoidnom tipu gonica - op.a.), dok „lisicare“ smatra da su krizanci izmedju Kastorovog gonica i lisica, a opisuje ih kao pse izduzene gubice sa zasiljenim usima. Autor, nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, vec da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipicne kod danasnjeg posavskog gonica - op.a.).
Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikodemije u Maloj Aziji u svom djelu „Kynegetikon“ pise o lovackim psima svog vremena i ukazuje na cinjenicu da su oni potomci lovackih pasa klasicne Grcke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i „keltskih gonica“ za koje kaze da se odlikuju spretnoscu pri lovu. Opisuje ih kao ostrodlake pse koji na glavi imaju izrazenu bradu i brkove, a iznad ociju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tuznom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veca od 45 cm, a po boji su bili ridji.
Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Slican oblik tijela kao sto ima Arrianov „seguzijac“ imao je ostrodlaki posavski gonic.
U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika „Poklonstvo kraljeva“ (mr. R. Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem sredisnjem dijelu slike naslikan je vodic pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva „psar“, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikasa vec od 1070.g. (Racki 1877.g.), kako na povodniku drzi cetiri psa svijetlozute boje, sa uspravnim siljatim usima. Moze se sa velikom sigurnoscu pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonic. Takav isti hrtoliki gonic naslikan je jos i desno, a sa njegove desne strane vidi se jedan lovacki pas svjetlo smedje boje sa preklopljenim usima, a to je vjerovatno danasnji posavski gonic, dok je lijevo od hrtolikog gonica takodjer lovacki pas bijele boje sa preklopljenim usima sto nedvojbeno potvrdjuje da se radi o istarskom kratkodlakom gonicu. Po slici lovacki psi sa preklopljenim usima su snaznije gradje tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih gonica koji su izduzenijeg tijela i lakse gradje strsecih usiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, 15 st. Beram je je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pucanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (cakavstinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemacki.
Istarske freske (14.-16.st.) znacajne su zato sto su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog ziviota sa pojedinostima sto govore da su slikari slikali ljude i obicaje u Istri u vremenu kada su nastale.
Djakovacki biskup Petar Bakic u manuskriptu iz 1719.g „De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719“ na latinskom jeziku pise o lovackim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedece:
„Hrvatska je vec u 14. stoljecu bila, obzirom na bogata lovista sa raznom divljaci i na odlicne lovacke terene raznih klimatskih podrucja, vrlo znacajno uzgajaliste najboljih lovackih pasa. Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovacki psi u razne evropske zemlje. Prema postojecim pisanim podacima vec su se u 14. stoljecu, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovcarskog psa hrvatskog ovcara i nase izvorne pasmine lovackih pasa od kojih cu spomenuti samo najbrojnije i najznacajnije. Medju te ubrajaju se lovacki psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na celu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovacki psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne velicine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najvise u hrvatskim krajevima oko mora.
Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se sire po evropskim zemljama.“ (misli se na 1719.g. - op.a.).
Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim gonicima te posavskom gonicu.
Andreas Keczkemety upravitelj crkvenih dobara u Djakovu u svom izvjestaju iz 1737.g. „Relatiode cultura armentorum et pecorum in dominio episcopali anno 1737“ na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece:
„U Hrvatskoj se od lovackih pasa uzgaja i crvenkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake. Ovaj pas ima bijele znakove, na celu, na vratu, na nogama i na repu. U hrvatskim krajevima oko mora uzgaja se lovacki pas od 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje Ovaj pas ima po tijelu crvene pjege razne velicine.“
Petar Lukic djakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvjestaju iz 1752.g. „Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752“ na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece:
„Od lovackih pas najvise se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastozuckasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na celu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih zivotinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovacki pas takoder oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa vecim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je narocito dobar za lov u kamenitim podrucjima.“
Dr. Franjo Bertic, kotarski veterinar u Djakovu 1854.g. u svojoj brosuri „O obstajanju ergele u Djakovu“ navodi da se u tadasnjim selima djakovackog kotara uz hrvatskog ovcara uzgajaju crvenkastozuckastil lovacki psi sa bijelim oznakama na glavi, prsima i nogama.“ Ponovni opis posavskog gonica te navodjenje da se uzgaja u Hrvatskoj.
Slovenski brakolog dr. Ivan Lovrencic u svojoj radnji „Istarski brak“ koja je objavljena u Ljubljani 1944.g. na strani 75-76 navodi da je Istra u prijasnjim stoljecima imala osim ostrodlakih i kratkodlake gonice kod kojih je bilo najvise bijelih pasa sa narandjastocrvenim oznakama koji su bili pasminski najcisci i najbolji za lov zeceva, ali se u Istri moglo vidjeti i kratkodlake gonice psenicnocrvene ili crvene boje sa bijelim okovratnikom.
U toku mjeseca svibnja i lipnja ove godine obilazio sam crkve i kapele u Istri i na Sjeverno primorskim otocima, gdje sam na vise mjesta pronasao slike na kojima se nalaze prikazi pasa za koje bi se moglo reci da prikazuju posavskog gonica, istarskog kratkodlakog i ostrodlakog gonica, dalmatinskog psa te istarskog pastirskog psa. Te slike potpuno su nepoznate javnosti i sada se bavim njihovim proucavanjem. Kako taj rad na obradi jos nije zavrsen, tocne podatke o mjestima gdje se nalaze (crkvama ili kapelama) autorima i nazivima slika objaviti cu kasnije kada prikuplanje podataka i proucavanje zavrsim. Mogu samo navesti da slike potjecu iz vremenskog razdoblja od 16 do 19 st. i da ce to biti vrlo zanimljivi dokaz o autohtonosti uzgoja gonica i pastirskih pasa u Hrvatskoj.
3. POVIJEST STANDARDIZACIJE POSAVSKOG GONICA
Prvo sistematsko istrazivanje i proucavanje gonica na Balkanu izvrsio je Austrijski brakolog Franc B. Laska koji je bio austrijski oficir, a zivio je krajem proslog i pocetkom ovog stoljeca u Sarajevu. Laska je bio pasionirani lovac i ljubitelj lovackih pasa. Proputovao je Bosnu i Hercegovinu i upoznao se sa psima u njoj. Ta svoja istrazivanja i proucavanja objavio je u knjizi „Die Waidwerk in Bosnien und der Hercegovina“ koja je objavljena 1905.g. u Grazu. Za vrijeme proucavanja izmjerio je 443 kratkodlaka, 307 dugodlakih i 286 ostrodlakih gonica. Sve gonice opisao pod nazivom „bosanski gonic“, a dijelio ih je samo po duzini dlake na kratkodlake, dugodlake i ostrodlake. Proucavanjem gonica u Bosni i Hercegovini on je proucio i hrvatske pasmine gonica.
Na inicijativu dr.Ivana Lovrencica osnovan je u Ljubljani 2. 05. 1924.g. Klub lubitelja brakov (K.L.B.) koji je vec 23. 05. 1924.g. organizirao predavanje na kojem je dr. I. Lovrencic iznio podatke o povijesti, te pasminske znakove za tadasnje pasmine gonica koje su bile poznate u Kraljevini Jugoslaviji. Tom su prilikom definirani pasminski znakovi za jugoslavenske pasmine gonica i to: istarskog kratkodlakog gonica, istarskog ostrodlakog gonica, posavskog gonica, keltskog gonica (danasnji barak), alpskog gonica (danasnji planinski gonic) i balkanskog gonica.
Osim toga 6. 07. 1924.g. odrzan je i pregled gonica gdje su bila prikazana i ocjenjena dva istarska ostrodlaka gonica, dva istarska kratkodlala gonica, dva keltska gonica i jedan posavski gonic. Na tom pregledu dr. I. Lovrencic je ukazao na vrline i mane privedenih pasa i tu su navodno „definitivno“ uobliceni pasminski znakovi za tadasnje pasmine gonica u Kraljevini Jugoslaviji, posebno glede boja i oznaka. Ujesen iste godine Klub ljubitelja braka organizirao je u Grosuplju svoju prvu utakmicu gonica gdje je sudjelovalo sest gonica, a utakmicu je vodio dr. I. Lovrencic.
Na godisnjoj skupstini FCI-a 2. 06. 1939.g. u Stokholmu najavljeni su standardi jugoslavenskih gonica za usvajanje. Mjesec dana kasnije 8. 07. 1939.g. u Ljubljani je odbor Jugoslavenskog kluba ljubitelja brakov na svojoj sjednici usvojio pasminske znakove (standarde) gonica te Pravilnik za tjelesno ocjenjivanje i rad gonica. Pravilnik za rad gonica stupio je na snagu 1. 10. 1939.g. Pasminski znakovi i pravilnik za tjelesno ocjenjivanje i rad gonica objavljeni su u casopisu „Lovec“ broj 9 1939.g. u Ljubljani pod naslovom „Braki Jugoslavije“. U toj brosuri tiskani su pasminski znakovi za istarskog kratkodlakog i ostrodlakog gonica, posavskog gonica, keltskog gonica (danasnj barak) i alpskog gonica (danasnji planinski gonic), a uz to su dati i kratki pasminski znakovi (u biti prijedlozi) za balkanskog, dalmatinskog i makedonskog gonica.
Buduci da je II svetski rat omeo kinoloski rad, tek su na godisnjoj skupstini FCI-a na Bledu 14. 09. 1948.g. prihvaceni standardi za gonice tada nove Jugoslavije i to za istarskog kratkodlakog gonica, istarskog ostrodlakog gonica, posavskog gonica, dalmatinskog gonica (danasnji dalmatinski pas), balkanskog gonica i keltskog gonica (danasnji barak).
Iste godine dr. Janko Lokar objavljuje knjigu „Lovski psi“ u Ljubljani u kojoj su objavljeni standardi koji su predlozeni na Bledu.
Kinoloski rad nakon 2. svijetskog rata obnovljen je u Republici Hrvatskoj osnivanjem Kinoloskog udruzenja Hrvatske (KUH) koje je osnovano 30. 01. 1949.g. u Zagrebu, a iste godine odrzane su smotre u Hrvatskom primorju i u Dalmaciji.
Dana 29. 11. 1949.g. odrzan je u Cerknici Zbor sudaca za gonice za cijelu tadasnju Jugoslaviju gdje je izmedu ostalog odluceno da se posavcu ostavi naziv koji je usvojen na Bledu „posavski gonic“.
KSJ seli 1953.g. iz Ljubljane u Beograd, a slijedece 1954.g. na prijedlog mr. R. Orbana osniva Plenum KSJ „Saveznu komisiju za autohtone pse“ koja ima sve kompetencije za gonice tadasnje Jugoslevije. Navedena komisija na svom sastanku 13. 08. 1955.g. u Beogradu donosi izmedu ostalog i dluku da se moraju donijeti standardi za posavskog ostrodlakog gonica, posavskog dugodlakog gonica. Zadatak za izradu standarda povjeren je Kinoloskom udruzenju Hrvatske.
U meduvremenu je na godisnjoj skupstini FCI-a u Luksemburgu 08. 04. 1955.g. doslo do medjunarodne verifikacije standarda gonica bivse Jugoslavije, tj. tek tada FCI zvanicno priznaje standarde gonica koji su podneseni za registraciju 1948.g. na Bledu. Tada su priznate pasmine Istarski kratkodlaki gonic (standard verificiran pod brojem 151), istarski ostrodlaki gonic (br. 152), kraski gonic (danasnji posavski gonic - br. 154), dalmatinski lovacki pas (danasnji dalmatinski pas - br. 153), balkanski gonic (br. 150) i ilirski gonic (danasnji bosanski ostrodlaki gonic - barak - br. 155).
Na sastanku Strucnog savjeta KSJ u Beogradu 6.07.1957.g. usvojen je izmijenjen i dopunjen standard za posavskog gonica kojeg je dostavilo KUH (znaci da je vec tada na nivou tadasnjeg KSJ Kinolosko udruzenje Hrvatske imalo domicilnost nad posavcem) KSJ kojeg nakon sto ga verificira Plenum KSJ-a treba prevesti i poslati FCI-u.
KUH organizira 8. 09. 1958.g. Republicki zbor sudaca za gonice u Delnicama gdje su jasno definirane dvije stvati, kao prvo da se hrvatske pasmine gonica na neki nacin „zanemaruju“ u uzgoju iako lovci u Gorskom kotaru i cijeloj Hrvatskoj (gdje se lovi sa gonicima) isticu da strane pasmine ni priblizno ne odgovaraju u lovu kao domace hrvatske pasmine gonica. Drugo, pokrenuta je ponovno inicijativa za svekoliku borbu za ocuvanja autohtonih gonica u Hrvatskoj.
Mr. Ratimir Orban, najpoznatiji hrvatski brakolog pise u casopisu Moj pas broj 8-9 iz 1958.g. radnju pod naslovom „Pasmine i sojevi autohtonih gonica Jugoslevije“, sto je nakon Laske najpotpunija studija o gonicima u tadasnjoj Jugoslaviji, gdje su po prvi puta temeljito sistemstizirani svi gonici tadasnje Jugoslavije, a medu njima je obradjen i posavski gonc.
U Banja Luci je 19. 10. 1959.g. odrzan Savezni zbor sudaca za gonice (drugi nakon Cerknice 1949.g.), gdje se raspravljalo i o posavskom gonicu. O pogledu tumacenja boje zauzeo se stav da pas moze biti i jednolicno psenicnozute ili crvenozute boje u svim nijansama do svijetloridje boje, sa ili bez bijelih oznaka. Bijele oznake mogu zauzimati najvise 1/3 cijelog tijela psa. U odnosu na visinu Zbor je naveo da je standardom utvrdena visina od 48-58 cm, s time da je pozeljna visina od 45-55 cm.
Na 7. Sjednici Strucnog savjeta KSJ koja je odrzana 1. 04 .1960.g. u Beogradu raspravljalo se o zakljuccima Zbora sudaca iz Banja Luke.
Za posavskog gonica zakljuceno je da se potvrduju zakljucci sa Zbora sudaca za gonice s dopunom da posavski gonic mora imati do 1/3 bjelina, a jednobojnost se ne dozvoljava. Kod visine se odstupa za max. 2 cm. Ponovljen je zakljucak da nije dozvoljena upotreba naziva „kraski gonic“ vec iskljucivo posavski gonic.
FCI je standard za posavskog gonica posljednji puta objavio 15. 01. 1973.g. pod brojem 154 B.
Na prvom znanstvenom simpoziju „Biologija i patologija lovne divljaci i pasa“ koji je odrzan u Zagrebu 13. i 14. 04. 1978.g. iznio je profesor dr. Stjepan Romic, jedan od najpriznatijh veterinara u Hrvatskoj, rezultate svojih dugogodisnjih istrazivanja kod posavskog gonica u radnji „Povijesni razvoj i proizvodna svojstva posavskog gonica“. Tu su po prvi puta objavljeni povijesni opisi posavskog gonica pronadeni u Djakovu, osim toga su objavljeni rezultati o brojima stenadi u leglima, te podaci o mlijecnosti zenki posavskog gonica.
Na simpoziju u Gospicu „Udio Like u znanosti i privredi“ u srpnju 1979.g. mr. R. Orban objavljuje rad pod naslovom „Autohtoni gonici iz Like i njihova veza sa autohtonim evropskim gonicima“. Tu su obradene sve pasmine gonica bivse Jugoslavije (jer se u Lici susrecu), a medu tim pasminama obraden je i posavski gonic.
Prof. dr. S. Romic godinu dana kasnije 1979.g. na Simpoziju veterinara Jugoslavije u Beogradu iznosi jos temeljtije dokaze o porijeklu posavskog gonica iz Hrvatske, kao i upotpunu godinu dana ranije objavljenih pdataka glede eksterijernih proprcija, tezine odraslih psa i stenadi, te mlijecnosti zenki. Autor je upozorio da medu posavcima ima pasa koji u lovu „rade“ kao pticari (markiraju), te da se u daljnoj selekciji posavskog gonica treba uzgoj usmjeriti u jednom smjeru kao psa gonica, u drugom smjeru kao pticara.
Kinolosko drustvo Zupanja organiziralo je 17 .06. 1989.g. Okrugli stol o uzgoju hrvatskih ovcara dalmatinskog psa i posavskog gonica. To je bio jedini kinoloski simpozij koji je u tadasnjoj Jugoslaviji bio organiziran i posvecen nekoj pasmini tadasnjih autohtonih gonica. Problematikom posavskog gonica bavila su se dva rada i to od autora Boris Spoljaric dipl. ing., dr. Milivoje Urosevic i dr. Ljiljana Petrovska „Posavski gonic“ i dr. Milivoje Urosevic, dr. Dusan Latinovic, Boris Spoljaric dipl. ing. i Mijo Fury dipl. vet. „Fenotipska varijabilnost i povezanost vaznijih osobina tjelesne razvijenosti posavskog gonica“. U prvom radu obradjena je problematika povijesnog razvoja pasmine te usporedba sa slicnim pasminama pasa u Evropi, dok kod drugog rada dobiveni rezultati u potpunosti odgovaraju dimenzijama koje propisuje standard za posavskog gonica.
Na 6. simpoziju „Male zivotinje, urbana sredina i ekologija“ koji je odrzan u Sarajevu krajem svibnja 1990.g. objavili su Boris Spoljaric dipl. ing., dr. Milivoje Urosevic, dr. Ljiljana Petrovska i Marin Miletic dva rada o posavskom gonicu pod naslovima „Posavski gonic - povijest pasmine“ i „Posavski gonic - povijest standardizacije“.
U casopisu Moj pas, sluzbenom glasilu Hrvatskog kinoloskog saveza u broju 10-11-12 iz 1992.g. objavljen je clanak dipl. ing. Borisa Spoljarica pod naslovom „Hrvatski gonici“ gdje je obradjen i posavski gonic.
4. RODOVNA KNJIGA GONICA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
Jugoslavenski kinoloski savez osnovan je 25.08.1925. g. u Ljubljani i bio je najvisa kinoloska organizacija u tadasnjoj Kraljevini Jugoslaviji a u njegovom clanstvu je bio i Klub ljubitelja brakov iz Ljubljane (koji je osnovan 22.05.1924.g.). Klub ljubitelja brakov vodi od 1925. g. privremeni Jugoslavenski registar gonica, koji kasnije prerasta u Jugoslavenski registar brakov (JRB), jer je Jugoslavenska rodovna knjiga pasa bila podjeljena na osam odjeljaka prema pasminskim skupinama. Vodja rodovne knjige za gonice bio je dr. I. Lovrencic.
Nakon osnivanja Kluba ljubitela brakov u Ljubljani 1924.g., prislo se naredne 1925.g. upisu gonica na nivou tadasnjeg Jugoslavenskog kinoloskog saveza Kraljevine Jugoslavije u privremenu rodovnu knjigu gonica, koja ce kasnije prerasti u Jugoslavensku rodovnu knjigu brakov (J R B).
Podaci iz te rodovne knjige objavljeni su u posebnom izdanju rodovne knige Anton Schustera „Jugoslavenska rodovna knjiga psov“ koja je objavljena u Ljubljani 1938.g. Navedena rodovna knjiga obuhvaca podatke o upisu svih pasa u tadasnjem JKS-u od 23. 05. 1921.g. do 15. 05. 1938.g., pa shodno tome i podatke o upisu gonica.
Upis gonica u rodovnoj knjizi iz 1938.g. objavljen je od 82 do 94 strane. Najprije je objavljen upis istarskih kratkodlakih gonica, istarskih ostrodlakih gonica, keltskih gonica (danasnji barak), posavskih gonica, balkanskih gonica, alpskih gonica (danasnji planinski gonic) i dalmatinskih gonica (danasnji dalmatinski pas).
U Jugoslavensku rodovnu knjigu gonica Kraljevine Jugoslavije upisano je i 20 posavskih gonica.
Prvoupisani posavac je muzjak Riko JRB 19 ostenjen 1924. g. kojemu preci nisu navedeni, a uzgajivac i vlasnik je Karel Kicer iz Trbovlja.
Od svih upisanih posavaca cak 70 % su prvoupisani psi nepoznatih predaka.
Uzgajivaci se ne navode.
U rodovnoj knjizi izvan Slovenije evidentirani su slijedeci posavci:
Lisko JRB 58 A ciji preci nisu navedeni, a vlasnistvo je vec ranije navedenog Dusana Miljusevica iz Karlovca,
Don JRB 277 vlasnistvo i uzgoj Franje Strunjaka iz Potsuseda koji je upisan i u hrvatskiu rodovnu knjigu gonica.
Savez lovackih drustava Hrvatske osniva 23. 06. 1926.g. Kinolosku sekciju za Hrvatsku i Slavoniju, koja se 27.10.1926. uclanjuje u Jugoslavenski kinoloski savez u Ljubljani.
Tada su u Hrvatskoj registrirani uzgajivaci istarskih i posavskih gonica Svetozar Bencic iz Varazdina, Franjo Puretic iz Bjelovara, Josip Loncaric iz Skrada (Gorski kotar), Milivoj Krasovic iz Karlovca, Franjo Strunjak iz Podsuseda, Bernetic Ernest iz Zagreba (koji ima i zasticeno ime uzgajivacnice „Lom“) i obitelj Zic (iz Karlovca, ili iz Zagreba).
Slijedece 1927.g. osamostaljuje se Kinoloska sekcija SLD Hrvatske i „uzima“ novo ime : Kinolosko drustvo u Zagrebu. Medjutim vec 1928.g. Kinolosko drustvo mijenja naslov i od tada se zove Hrvatsko kinolosko drustvo, koje i dalje ostaje clanom Jugoslavenskog kinoloskog saveza. Kinolosko drustvo vodi svoju rodovnu knjigu od 1927.g., s time da pse koji nemaju poznate pretke, a ocjenjeni su (ali bez rodovnice), uvodi u privremeni registar pasa.
U tu hrvatsku rodovnu knjigu gonica pod brojem 1 D.P.P.Z. upisan je muzjak Vezin - istarski kratkodlaki gonic, ostenjen 8. 05. 1929.g., preci mu nisu navedeni. Uzgajivac i vlasnik ovog psa bio je Franjo Strunjak iz Podsuseda kasnije poznati sudac za gonice u Hrvatskoj.
Pod brojem 2 D.P.P.Z. upisan je muzjak Decko - istarski kratkodlaki gonic ostenjen 3. 03. 1927.g., preci - otac Mali, mati Zora. Uzgajivac i vlasnik bio je poznati hrvatski lovac tog vremena Milivoj Krasovic iz Karlovca.
Pod brojem 3 D.P.P.Z. upisan je muzjak Don - posavski gonic ostenjen 8. 05. 1929.g., preci nisu navedeni. Uzgajivac i vlasnik Franjo Strunjak iz Podsuseda.
Kako je Hrvatsko kinolosko drustvo bilo clanom Jugoslavenskog kinoloskog saveza u Ljubljani, JKS je takodjer registrirao (nostrificirao) te pse tako da je pas Vezin zaveden u Jugoslavenski registar braka pod brojem JRB 275, Decko pod brojem JRB 276 i Don pod brojem JRB 277.
U Zagrebu je 30. 11. 1930.g.odrzana izlozba pasa koja je imala medjunarodni karakter, u organizaciji Kinoloskog drustva. Na toj izlozbi izlozeni su bili istarski kratkodlaki i posavski gonici izmedju kojih i psi Vezin, Decko i Don koji su prvoupisani gonici u Hrvatski registar gonica.
5. UZGOJ POSAVSKOG GONICA U HRVATSKOJ OD 1945.GODINE
Nakon 2.svejtskog rata organizirani kinoloski rad u Hrvatskoj pocimlje 1948.g. iako Kinolosko udruzenje Hrvatske zvanicno postoji od 1946.g.
Savez je do sada tri puta mijenjao naziv. Prvo se zvao Kinolosko udruzenje Hrvatske - KUH, od 1959. godine nosi ime Kinoloski Savez Hrvatske -KSH, a od 1991. godine Hrvatski kinoloski savez - HKS.
Za prikupljanje podataka o uzgoju posavskog gonca na raspolaganju smo imali rodovnu knjigu koja se vodi u Savezu od 1948. godine, te Drugi dio rodovne knjige gonica bivse Jugoslavije izdanu u Ljubljani 1954. godine.
Uzgoj se moze podijeliti u nekoliko razdoblja:
1. 1948 - 1954. god.
- tzv. razdoblje „stare uprave“ KUH-a, kada je u Republici Hrvatskoj odrzano 60 smotri gonica.
2. 1955 - 1962. god.
- god. 1955.g. podijeljeno je vodjenje „Registra mladih pasa“ na lovacke i sportske pse i razdoblje borbe za priznavanje malog istarkog kratkodlakog gonica
3. 1962 - 1968.god. i nadalje do 1991. god.
- god. 1968, doslo je do decentralizacije vodjenja rodobne knjige JKS-a (odluka donesena na Godisnjoj skupstini JKS-a 1. i 2. 06. 1968.g.) i od tada svaki republicki savez ex Jugoslavije vodi svoju rodovnu knjigu, pa shodno tome i rodovnu knjigu gonica.
4. od 1991. do danas
- razdoblje od osamostaljivanja HKS (od JKS-a 11. 09. 1991.g.) i rad u samostalnoj Republici Hrvatskoj.
1948.-1954. 1954.-1958. 1959-1968.
P G 64 662 1938
Napomena: U tablici je koristena skracenica
P G - posavski gonic
Ako nacinimo usporedni pregled broja pasa u Hrvatskoj u odnosu na cijelu ex Jugoslaviju, mozemo sagledati slijedece odnose:
1958. god.
YU. HRVATSKA. HRV./YU.
P G 2678 726 27,1%
1968. god.
YU. HRVATSKA. HRV./YU.
P G 8094 2664 32,0%
Broj stenadi u Hrvatskoj u razdoblju 1969. - 1978.g.
Godina Pasmina
P G
1969. 117
1970. 104
1971. 99
1972. 42
1973. 89
1974. 68
1975. 239
1976. 314
1977. 268
1978. 222
UKUPNO: 1562
Broj stenadi u Hrvatskoj u razdoblju 1979. - 1988.g.
Godina Pasmina
P G
1979. 243
1980. 235
1981. 310
1982. 265
1983. 281
1984. 208
1985. 271
1986. 258
1987. 343
1988. 325
UKUPNO: 2739
Broj stenadi u Hrvatskoj u razdoblju 1989. - 1993.g.
Godina Pasmina
P G
1989. 401
1990. 357
1991. 278
1992. 100
1993. 167
UKUPNO: 1303
6. TIP PASA GONICA
Sve se pasmine pasa po tipovima mogu podijeliti na lupoide, molosoide, brakoide i graoide. Gonici pripadaju grupi brakoida.
Tip brakoida definiran je pravokutnom formom tijela, glava je prizmaticnog oblika sa sirokom gubicom s time da najcesce gornje usnice prelaze profil vilice. Linije glave su divergentne (osim kod poentera kod kojega su linije specificne - konvergentne). Stop nije prenaglasen (osim kod nekih pasmina kao poenter) usi su visece forme srednje visoko usadene (u liniji koja spaja vrh njuske unutrasnji ocni kut), ili nesto nize usadene (ima i pasmina koje imaju jako nisko usadeno uho kao baset hound). Po duzini uho je srednje duzine, ali ima i brakoida sa izrazito dugim usima.
Vecina gonica ima dolikocefalni tip glave, ali ima i pasmina kod kojih se javlja mesocefalni tip glave.
Da bi te razlike mogli razjasniti moramo gonice sistematizirati. Po sistematici koju je izvrsio F. Junklaus 1938.g. sve pasmine gonica se mogu podijeliti na:
1. Istocne pasmine gonica
2. Sredozemne pasmine gonica
3. Zapadne pasmine gonica
4. Prelazne pasmine gonica
Istocne i prelazne pasmine gonica su se medusobo dosta iskrizale tako da danas govorimo o jednoj grupi „srednjeistocnih“ gonica, zatim o „zapadnoj“ grupi gonica i „sredozemnoj“ grupi gonica.
„Zapadna“ grupa gonica razvila se u Zapadnoj Evropi od psa Sv. Huberta pa kod nje govorimo o hubertoidnom tipu gonica. Kod ove grupe razlikujemo i laksi tip gonica sa vrlo dugackiim usima (gonici iz Italije, Svicarske, dijela Francuske) za koje bi se moglo reci da su nastali kao rezultat utjecaja sirenja gonica sa Balkana.
„Srednjeistocna“ grupa u koju spadaju gonici sjeverne, istocne i jugoistocne Evrope. Kod ove grupe lucimo tezi tip koji je nastao pod utjecajem gonica sa istoka i daleko laksi tip gonica koji se javlja kod gonica u Madarskoj Slovackoj te kod hrvatskih gonica. Taj uticaj se vidi u laksoj gradi kao direktnoj posljedici uticaja sredozemnih (hrtolkih) gonica.
„Sredozemna“ grupa gonica pretstavlja prelazni oblik od hrtova na gonice, a i kod nje mozemo razlikovati dva tipa i to kontinentalni (snazniji) i otocki (laksi u koji je spadao i nas danas izumrli istarski hrtoloki gonic).
Posavski gonic ima nesto snazniju i siru glavu od istarskih gonica, a sto je posljedica utjecaja balkanskog gonica. Glava iako nesto sanaznija ipak dolikocefalnog tipa sa divergentnim linijama. Tjelo je takoder pravokutnog oblika, ali je po duzini tijelo posavskog gonica nesto krace od tijela istarskih gonica (jer je kod posavskog gonica utjecaj sredozemnih hrtolikih gonica gotovo neprimjetan). Bez obzira sto se radi o nesto snaznijem tipu tijelo mora odavati eleganciju. Dlaka je nesto duza nego kod kratkodlakog istarskog gonica (cca 0,5 cm duza).
7. LOVACKE OSOBINE POSAVSKOG GONICA
U osnovnoj premisi rijeci „gonic“ nalazimo njen smisao - gonjenje divljaci. Da bi pas mogao izvrsiti gonjenje (ono sto se od njega zahtjeva), potrebno je ispunjenje odgovarajucih uvjeta: postojanje divljaci, temperatura, vlaznost tla i zraka, konfiguracija terena i slobodan prostor za gonjenje. Uz postojanje ovakvih (zadovoljavajucih) uvjeta svaki gonic ce pokazati svoje kvalitete. Svaka pasmina gonica (kao i sve ostale pasmine pasa) ima svoje pasminske specificnosti koje su stvorene na osnovi empirijskog stoljetnog uzgoja, te fiksirane prema zahtjevima i nacinu lovu na tim podrucjima. Zato i govorimo da svaka pasmina gonica ima „svoj stil“ gonjenja uz karakteristican temperament i narav.
Posavski gonic ima smiren temperament, ali jos uvijek dovoljno „ziv“ da ne bude previse trom pri gonjenju. Pri trazenju koristi se iskljucivo njuhom. Radi nesto sporije od istarskog kratkodlakog gonica. Pri radu ne gubi kontakt sa lovcem iako goni dosta daleko od divljaci. Vrlo je poslusan i sam se nakon gonjienja vraca lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom.
Moze se podjednako dobro koristiti u gorskim sumovitim predjelima kao i u kamenjaru.
Najbolji je za lov na zeceve lisice i divlje svinje.
8. SLICNE PASMINE GONICA U EVROPI
Slicnost posavskog gonica sa nekim gonicima u Evropi moze nas uputiti da krenemo u istrazivanje povijesti tih pasmina sa ciljem pokusaja odgonetavanja ili postavljanja izvjesne „veze“ u uzgoju.
Jos je F. B. Laska pocetkom ovog stoljeca tvrdio da je Balkanski poluotok domovina svih gonica u Evropi, te da su se oni formirali iz „starih“ Grckih psa. Po njemu su se gonici sa Balkana prosirili po Evropi razlicitim migracijama, trgovackim putevima, osvajackim pohodima odnosno ratovima. Sam Laska uvida slicnost izmedu tadasnjih gonica u Itatiji, Francuskoj, Svicarskoj i Engleskoj sa gonicima na Balkanu. Ta slicnost postoji i danas. Uz ovo mozemo utvrditi i veliku slicnost gonica Skandinavskog poluotoka sa gonicima na Balkanu.
Posavskom gonicu slicni su tirolski gonic (Tiroler Bracke), njemacki gonic (Deutsche Bracke) i hygenov gonic (Hygenhund).
Povijest nastanka tirolskog gonica usko je vezana sa gonicima Balkana. Smatra se da se tirolski gonic razvio od izvjesnog „zutog psa“ i lokalnih pasa u Tirolu. Moze se pretpostaviti da je taj „zuti pas“ bio posavski gonici.
Po boji osim trobojne varijante ima i dvobojna, kod koje je osnovna boja crvenkastozuta ili crvena sa bijelim oznakama. Visina grebena kod tirolskih gonica se krece od 40 do 48 cm.
Njemacki gonic razvio se od starih tipova gonica u Njemackoj. U povijesti uzgoja se dovodi u vezu sa vestfalskim brak-jazavcarem, a zasigurno da ima veze i sa gonicima alpskih podrucja pa i Balkana.
Javlja se dvobojan i torbojan tip obojenosti. Kod dvobojne obojenosti osnovna boja je crvenkastosmeda sa dosta bjelina. Na tijelu se zna javiti plast smedje boje koji moze biti crno protkan. Visina propisana standardom od 45 do 53 cm.
Hygenov gonic je norveska pasmina koja je uzgojena u srednjoj Norveskoj sredinom proslog stoljeca. Dobila je ime po svom uzgajivacu F. Hygenu koji je navodno krizao „Holsteiner gonice“ s ostalim norveskim gonicima, te sa njemackim i francuskim gonicima i sa beaglom. U norveskoj literaturi se povijest nastanka ove pasmine povezuje sa Dunkerovim gonicem koji je uzgojen u Norveskoj otprilike kao i Hygenov gonic. Dunkerov gonic ima vezu sa ruskim harlekinskim gonicima, a oni imaju pak vezu sa harlekinskim gonicem sa Balkana koji je navodno „jantarskim putem“ prosiren u Skandinaviju („jantarski put“ ide jednim svojim pravcem sa Jadrana u pravcu Skandinavije).
Po boji moze biti braon ili zutozlatni sa bijelim oznakama, ali moze imati i crne oznake ili pak biti crni sa palezom. Visina grebena od 47 do 55 cm, a kvalitetni muzjaci mogu biti visoki do 60 cm.
Ne smijemo zaboraviti da se u uzgoju kod posavskog gonica javljaju psi koji u lovu „markiraju“ kao pticari. Jos je 1979.g. prof. dr. S. Romic predlozio da se u uzgoju odvoje ova dva tipa posavskog gonica od kojih bi se jedan usmjeravao u smjeru uzgoja klasicnog gonica (kao danasnji uzgoj), a drugi u smjeru uzgoja pticara. Mi do danas na tome koliko je meni poznato, nismo ucinili nista.
Medutim nasi susjedi Madjari su najvjerovatnije na osnovi posavskog gonica koji je u povijesti bio rasiren u cijeloj Panonskoj nizini uzgojili svog madarskog pticara vizlu. Prema madarskoj literaturi zutu boju vizla je naslijedila od „zutog turskog psa“, a to je upravo nas posavski gonic kako je ranije navedeno. Kratkodlaka vizla je dobivena krizanjem njemackog kratkodlakog pticara, poentera i „zutog turskog psa“. Zuta boja se kod kratkodlakog njemackog pticara ne javlja, kod poentera je ima ali ne u jednobojnom obliku, a kod „zutog turskog psa“ odnosno posavskog gonica je tipicna. Naziv „vizla“ kod Rusa oznacava gonica, kod Poljaka „vizel“ pticara, kod Madjara psa koji trazi trag - pticara, a kod Hrvata gonica.
Osim standardiziranog kratkodlakog tipa posavskog gonica poznavali smo i ostrodlaki tip posavca koji je bio rasiren u Posavini, Lici, te u Istri gdje ga je puk zvao „barbino“.
U Austriji je zabiljezeno da je 1870.g. Karl Peintinger pario zenku hanoverskog krvosljednika pod imenom Hela I sa stari zutim istarskim gonicem ostre dlake, a to je bio „barbino“ ostrodlaki posavski gonic. Tako dobivena „nova“ pasmina bila je tada veoma dobro prihvacena kod lovaca i vec 1899.g. sluzbeno priznata pod nazivom stajerski visokogorski gonic (Steirische Rauharige Hochgebirgsbracke). Iako je u pocetku bila vrlo omiljena danas je vrlo rijetka i nalazi se pred izumiranjem.
U Istri se u posljednijh nekoliko stoljeca uzgajao i kratkodlaki posavski gonic. Moguce je da su talijeni pri uzgoju svojeg kratkodlakog pticara braco italiano uz kratkodlakog istarskog gonica koristili i posavskog gonica. U Poreckom muzeju je pronadena slika iz sredine 18. stoljeca u ostavstini poznate aristokratske porecke familije De`Fachinetti gdje imamo prizor povratka iz lova. U lijevom donjem uglu vidi se zuckastosmedji pas sa svjetlijom blijedozutom bojom na prsima, pleckama, ispod vrata i na gubici. Pas je teze gradje od glave psa koja je naslikana na portretu majke Michelea i Antonia De`Fachinettia, ali se ipak radi o psu brakoidne gradje, sa preklopljenim nesto nize usadjenim duzim usima te kupiranim repom (po prilici na polovicu duzine). Znaci da je pred 250 godina takav pas (pticar) bio poznat u Istri ili se je vec tada uzgajao pas koj je na izvjesni nacin predak danasnjem talijanskom pticaru.
9. PRILOG
Prijedlog standarda za posavskog gonica uradjen po uzorku koji je propisao FCI.
Ovo bi bio moj osobni prilog proucavanju posavskog gonica koji je napisan prema mojim saznanjima. Zahvaljujem se svim onoma koji su mi pomogli u izucavanju i prikupljanju podataka prof. dr. Stjepanu Romicu, mr. Ratimiru Orbanu, dipl.arh. Tiboru Lovrencicu, dipl. ing. Marku Medaru, dipl. med. vet. Miji Fury i gospodinu Igoru Selimovicu.
Wien, 15.09.1996.
10. LITERATURA
Bauer, M.: Autohtoni psi na hrvatskom prostoru. Veterinarski fakultet sveucilista u Zagrebu, 1994.
Bauer, M.: Informacija o zapazanju srodnosti dalmatinskog psa i istarskog gonica. Veterinarski fakultet sveucilista u Zagrebu, 1993.
Beckmann, L.: Geschichte und Beschreibung der Rassen des Hundes. Braunschweig, 1894.
Brackert, H. - Van Kleffens, C.: Von Hunden und Menschen. C. H. Beck, München, 1989.
Brozovic, L.:Spomenica veterinarskog fakulteta. Zagreb, 1959.
Dosen, K.: Diskusija o istarskom kratkodlakom gonicu. Moj pas, Zagreb, 1954. br. 1 - 2.
Dosen, K.: Nase autohtone pasmine lovackih pasa. Moj pas, Zagreb, 1956. br. 1.
Dosen, K.: Radi li se o nestrucnosti ili tendencioznosti. Moj pas, Zagreb,1958. br. 8 - 9.
Drustvo ljubiteljev pticarjev: 50 let slovenske kinologije. Ljubljana, 1970.
Fiorone, F.: Enciklopedia del cane. Milano, 1970.
Fiorone, F.: Il mio amico cane. Rusconi editore, Pavia, 1981.
Fucic, B.: Vincent iz Kastva. Krscanaka sadasnost - Istarsko knjizevno drustvo „Juraj Dobrila“, Zagreb - Pazin, 1992.
Hart, H. E.: Enciklopedia of dog breeds. T F H, New York, 1980.
Hauck, E.: Die Jagdhunde. Wien, 1967.
Jakil, V.: Savezni zbor sudaca za gonice. Moj pas, Zagreb, 1959. br. 11 - 12.
Jungklaus, F.: Die Bracken. Leipzig, 1938.
Klub gonica.: Braki Jugoslavije. Lovec, Ljubljana, 1939. br. 9.
Krämer, E. M.: Der Kosmos - Hundeführer. Franckh - Kosmos, Stuttgart, 1991.
Labura, C.: Istarski gonic. Istrazivanje nekih, dijagnosticki znacajnih biokemijskih parametara u serumu. Specijalisticka rasprava, Veterinarski fakultet sveucilista u Zagrebu, 1992.
Laska, F.: Die bosnische stichelhaarige Bracke. Schw. H. St. B.Bern, 1896.
Laska, F.: Öesterreichs Brackenformen, Österreichisches kynologisches Jahresbuch. Wien, 1897.
Laska, F.: Die Weidewerk in Bosnien und der Herzegowina. Graz, 1905.
Lessona, M.: I cani. Rizzoli, Milano, 1983.
Lokar, J.: Nasi psi - Lovski psi. Ljubljana,1948.
Lovrencic, I.: Istarski brak. Lovski zbornik, Ljubljana 1944.
Lovrencic, I.: Zecari. Kinoloski glasnik, Beograd, 1936. br. 6.
Orban, R.: Autohtoni gonici iz Like i njihova veza sa autohtonim evropskim gonicima. U monografiji skupine autora: Udio Like u znanosti i privredi, tiskara Varteks - Varazdin, 1979.
Orban, R.: Dokazi o porijetlu dalmatinskog psa iz Dalmacije. Veterinarska stanica, Zagreb, 1979. br. 4 - 5.
Orban, R.: Izumrle i danasnje autohtone pasmine pasa u Istri. Zbornik radova 26. sastanka naucnog drustva za historiju zdrastvene kulture Jugoslavije, Porec, 1978.
Orban, R.: Nas „mali“ istarski gonic. Moj pas, Zagreb, 1958. br. 11 - 12.
Orban, R.: Istarski ostrodlaki gonic. Moj pas, Zagreb, 1958. br. 3 - 4.
Orban, R.: Pasmine i sojevi autohtonih gonica Jugoslavije. Moj pas, Zagreb, 1958, br. 8 - 9.
Orban, R.: Poceci lovne kinologije u Hrvatskoj. Hrvatsko drustvo za gajenje lova i ribarstva 1881. - 1981., Zagreb, 1981.
Pavlic, V.: Primjedbe uz standard istarskog gonica kratke dlake. Moj pas, Zagreb, 1953. br. 3
Peraic, T. Istarski gonic. Komparativna istrazivanja krvne slike. Specijalisticki rad, Veterinarski fakultet sveucilista u Zagrebu, 1991.
Romic, S.: Hrvatski ovcar. Moj pas, Zagreb, 1977. izvanradni broj.
Romic, S.: Povijesni razvoj i proizvodna svojstva posavskog gonica. U zborniku radova: Biologija i patologija lovne divljaci i pasa, Zagreb, 1978.
Romic, S.: Posavski gonic. Veterinarska stanica, Zagreb, 1979. br. 1 - 3.
Sàrkàny, P. - Oscag, I.: Ungarische Hunderassen. Budapest, 1977.
Schuster, A.: Jugoslavenska rodovna knjiga psov. Ljubljana, 1938.
Simet, F.: Brakirci i lovci sa brakircima na Balkanu. Lovacki list, Sarajevo, 1952. br. 7.
Strouhal, F.: Lovacki pas. Poljoprivredni naknadni zavod, Zagreb, 1951.
Strunjak, F.: Autohtoni gonici u Hrvatskoj. Moj pas, Zagreb,1971. br. 4.
Spoljaric, B.: Autohtoni psi. Moj pas, Zagreb, 1988. br. 2.
Spoljaric, B.: Bosanski ostrodlaki gonic - barak. Zov, Beograd, 1990. br. 177 - 182.
Spoljaric, B.: Croatian dog breeds. Rijeka, 1993.
Spoljaric, B.: Dalmatinec. Moj pes, Ljubljana, 1993. br. 7.
Spoljaric, B.: Dokazi o porijeklu istarskog kratkodlakog, istarskog ostrodlakog, te posavskog gonica iz Hrvatske. Wien 1994.
Spoljaric, B.: Hrvatski gonici. Moj pas, Zagreb, 1992. br. 10 - 11 - 12.
Spoljaric, B.: Hrvatske pasmine gonica. Wien, 1994.
Spoljaric. B.: Hrtovi i hrtoliki psi u Hrvatskoj.Wien, 1994.
Spoljaric, B.: Istarski kratkodlaki gonic. Moj pas, Zagreb, 1994. br. 5.
Spoljaric, B.: Istarski ostrodlaki gonic. Moj pas, Zagreb, 1994. br. 6.
Spoljaric, B.: Pas koji osvaja svijet - dalmatinski pas. Moj pas, Zagreb, 1991. br. 1.
Spoljaric, B.: Posavski gonic. Moj pas, Zagreb, 1994. br. 4.
Spoljaric, B.: Prijedlog novog standarda za posavskg gonica. Wien, 1994.
Spoljaric, B. - Urosevic, M. - Petrovska, Lj.: Posavski gonic. Moj pas, Zagreb, 1991. br. 4.
Spoljaric, B. - Urosevic, M. - Petrovska, Lj. - Miletic, M.: Posavski gonic - povijest pasmine. U zborniku radova: Male zivotinje urbana sredina i ekologija, Sarajevo, 1990.
Spoljaric, B. - Urosevic, M. - Petrovska, Lj. - Miletic, M.: Posavski gonic - povijest standardizacije. U zborniku radova: Male zivotinje urbana sredina i ekologija, Sarajevo, 1990.
Tadic, M.: Jugoslovenske rase pasa. Nolit, Beograd, 1984.
Turkovic, K.: Nase pasmine gonica. Moj pas, Zagreb, 1971. br. 4.
Urosevic, M.: Posavski gonic. Zov, Beograd, 1990. br. 161 - 163.
Urosevic, M.: Stanje uzgoja autohtonih pasa u periodu 1982. - 1986. JKS, Beograd, 1987.
Urosevic, M. - Latinovic, D. - Spoljaric, B. - Fury, M.: Fenotipska varijabilnost i povezanost vaznijih osobina tjelesne razvijenosti posavskog gonica. Okrugli stol o dalmatinskom psu, hrvatskom ovcaru i posavskom gonicu, Zupanja, 1989.
Zidar, M.: Slovenske autohtone pasme. Kinolog, Ljubljana, 1994. br. 2, 3.
Zidar, M.: Slovenske autohtone pasme gonicev. Lovec, Ljubljana, 1994. br. 7 - 8.
Zimmermann, H.: Lexikon der Hundefreunde. Berlin, 1934.
Koristeni casopisi: Moj pas, Zagreb, 1953. - 1994.
Kinolog, Ljubljana, 1980. - 1994.
Katalozi sa izlozbi u razdoblju 1922. - 1940.g. |
|
