Buco
Site Admin
Pridružen/a: 24. 05. 2008.
Postovi: 254
|
 Postano: sri pro 30, 2009 12:24 am Naslov: JESU LI BROĐANI ŠOKCI? |
 |
|
BRODSKI TRAG
Mjesečnik za promišljanja o kulturi življenja
siječanj, godina III, br. 1.
JESU LI BROĐANI ŠOKCI?
Piše: Vladimir Rem
Prvi spomen imena Šokci u povijesti vezan je uz Bosnu pod turskom vlašću. Šokce spominju turski dokumenti iz 17. stoljeća a najstarija isprava potječe iz 1615. godine. To je ferman sultana Ahmeda I., u kojem taj osmanlijski vladar Šokcima naziva pučanstvo «latinske vjere» čija je «sljedba od vjere Srba, Grka i Vlaha sasvim različita». Ovaj fenomen turskog sultana naravno ne isključuje pretpostavku da su se Šokci tako zvali mnogo prije nego što je nastao taj najstariji nama poznati dokument o uporabi šokačkog imena.
Iz spomenutog fermana Ahmeda I., razvidno je da su za Hrvate katolike u Bosni Turci upotrebljavali naziv Šokci.
Otkud ta pojava?
Povjesničar Ferdo Šišić u svom PREGLEDU POVIJESTI HRVATSKOG NARODA (1916. godine), piše: «Kada Turci osvojiše Hrvatske zemlje primiše mnogi plemići islam a naročito u Bosni. Tako se žitelji počeše dijeliti u dva razreda; pravovjernike (muslimane) i nevjernike (raju, stado)»
Šišić potom nastavlja tvrdnju: Kako Turci ne čine razliku po krvi, jeziku i narodnosti uopće, već jedino po vjeri, počne se u našem narodu stvarati slično mišljenje, koje još i danas postoji, naime identificiraju se vjera i narodnost.
I u novije vrijeme problematiziraju se ova pitanja pa se tako glede uporabe imena Šokci u krajevima pod turskom okupacijom susrećemo s tvrdnjom «Zauzevši Bosnu, turska vlast izuzima iz upotrebe ime jednog pokorenog naroda jer u ostacima ostataka ono i dalje postoji» (Krunoslav Tkalac). Piše se i o nazivu Šokci kao «sinonimu za Hrvate uopće i bilo gdje u dodiru sa Srbima» i da je «u dijelu Vojne Krajine ovaj termin dominirao za Hrvata svud izuzev u Lici» (Ljudevit Vidaković).
Šokci i Vlasi
Da se etimologija riječi Šokci «svakojako tumačila» zabilježio je Ferdo Šišić u svojoj povijesnoj studiji «Franjo barun Trenk i njegovi Panduri» (1900.). Iz niza tumačenja izdvojit ću tezu prema kojoj se naziv Šokci razvio od Talijanske riječi SCIOCCO (pomahnitao, sulud). Tomu Ljubibratića, navodnog autora ove teze (kojoj se kasnije priklonio i Vuk Karadžić), osporio je kako bilježi Šišić, «neki Rumy». On je pak, taj Rumy, naziv Šokac doveo u vezu s riječima skok ili uskok, i to zato što su «katolici od grčke crkve uskočili, a ova se riječ talijanskim pravopisom pisala SCHOKACZ, što drugi, ne znajući pročitati, umjesto SKOKAC čitahu ŠOKAC».Ferdo Šišić, zastupao je mišljenje da porijeklo imena Šokci treba tražiti u turskim izvorima. Jer, po Šišiću, riječ Šokac je «samo ondje poznata gdje su osmanlije vladali». U prilog svojoj tezi Šišić zapisuje da je ovoj riječi «svrha neko religiozno obilježje, označuje naime čovjeka katolika».
Unatoč opravdanim dvojbama oko utemeljenosti teorija o stranom porijeklu imena Šokac, ne mogu se bezrezervno podržati ni objašnjenja koja se zasnivaju na domaćoj leksičkoj podlozi.
U narodnom predanju popularan je izvod: šaka – šakac – šokac, dakle onaj koji se krsti šakom a ne s tri prsta kao pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti. Već je Šišić za to tumačenje rekao da je «neispravno, jer bi tada oblik imao glasiti šakac, a toga nigdje i nikad nema niti je bilo». Neki ga noviji autori ipak ne odbacuju. I Juraj Lončarević, kada se dotiče porijekla imena Šokac (u knjizi HRVATI U SRIJEMU, 1990.), sklon je tom izvodu «jer se prilikom formiranja toga naziva javljaju glasovne pojave svojstvene upravo našem jeziku».
Bosanski franjevac i pisac Ivan Frano Jukić u svom je djelu ZEMLJOPIS I POVIESTNICA BOSNE (1851. godine) zabilježio: «Po Bosni i Slavoniji ljudi istočne crkve za sprdnju i narugat im se hoteći, Šokcima nazivaju. U nahijama, pak, gradačkoj, derventskoj i banjalučkoj kraj Save ovo ime Šokac i Šokica nije kod ondašnjeg stanovništva pogrdno, već narodno upravo; katolici ondje samo sebe tako nazivaju».
A evo što kaže jezikoslovac Petar Skok (u zborniku SLIKA VOJVODINE U 18. VIJEKU, 1939.): U ovim krajevima pripadnici katoličke vjere upotrebljavaju za sebe naziv Šokac i ne osjećaju pri njegovoj upotrebi nikakvo vrijeđanje».
Analogno tome, ni naziv Vlah nije pogrdna pučka uzrečica za Srbe, kako neki misle. Taj naziv ima svoj pradavni izvor (Rimljani su imenom VOLCAE, a Germani WALHOS nazivali Kelte), udomaćen je i u Poljskom jeziku (WLOCKY, za Talijane), a kod nas je sačuvan i kao stara oznaka jadranskih otočana za stanovnike s kopna. Turci su Vlasima nazivali sve kršćane okupiranih krajeva, pa tako i u književnosti dolazi do upotrebe toga naziva u navedenom označju (npr. u Gundulićevu epu OSMAN i Mažuranićevu spjevu SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆE).
Kao instrument diferencijacije između Hrvata i Srba nazivi Šokac i Vlah nisu održivi, premda je ta teza prisutna u nekih autora (onih koji još nisu apsorbirali činjenicu da je starosjedilačko vlaško pučanstvo na Balkanu pripadalo katoličanstvu, za razliku od doseljenih pravoslavnih Vlaha koji su se pretopili u srpski element). Ako i ima pojava ovakve diferencijacije, uzroke podjelama na toj osnovi valja pronalaziti u primitivnom shvaćanju a ne u povijesnoj zbilji.
Šokci u Đakovštini
U dijelovima Slavonije koje su Turci osvojili prije ili za vrijeme Sulejmana II. bosanski prebjezi miješali su se sa starosjediocima, primajući njihove oblike života, zanimanje, običaje i nošnju. Integracija se, što nije beznačajno, očitovala i putem zajedničkog (ikavskog) govora i istovjetnog konfesionalnog (katoličkog) znamenja.
Masovnim dolascima prebjega iz Bosne zahvaćen je bio i đakovački kraj. Prema istraživanja Stjepana Pavičića (PODRIJETLO HRVATSKIH I SRPSKIH NASELJA I GOVORA U SLAVONIJI, 1953.) doseljavanje Šokaca otpočinje u Đakovštini još prije pojave Turaka, a Mirko Marković je (u raspravi ĐAKOVO I ĐAKOVŠTINA, 1976.) zabilježio da su «bošnjački uskoci (skokci, Šokci) useljavali pomalo u đakovačka sela kroz čitavo predtursko vrijeme».
U Popisu Đakovštine iz 1702. (koji je 1725. s latinskog na hrvatski jezik preveo đakovački biskup Petar Bakić a 1891. objelodanio Tadija Smičiklas u svojoj knjizi DVJESTOGODIŠNJICA OSLOBOĐENJA SLAVONIJE) nalazimo ovaj zanimljiv zapis o selu Bračevci: «U vrime turaško ovo misto naseljeno bi od Šokaca aliti vam Slovinac katoličkog zakona o vire, koji u vrime od rasuća (misli se na dolazak Turaka, op. V.R.) svi simo tamo rastrkaše se, a misto pusto osta, za time kada vojska svitlosti cesarove Sarajevo popali (prodor Eugena Savojskog 1697. op. V.R.) tada sadašnji seoniki dojdoše iz Bosne i ovo misto za sebe zauzeše». Slično se navodi i za selo Popovce (nalazilo se između Bračevaca i Bučja, a danas više ne postoji): «U vrime turaško u ovome mistu stahu Šokci ali vam Slovinci». Za stanovnike sela Slatinik kaže se da su «Šokci, drugačije Slovinci i svi katolici», za Drenje «Šokci rekuć Slovinci katolici».
Za «oppidum rekuć varoš Diakovo» u tom je dragocjenom povjesnom izvorniku zabilježeno između ostalog: «U ovom varošu Diakovačkome koji stoje jesu svi katolici, Šokci jali Slovinci imenovani, koji poznaju da u vrime turaško ovo sve misto jesu Turci držali (…) Paori ovog mista pokojnom biskupu (misli se na biskupa Nikolu Ogramića, op. V.R.) nijedno dilo ne radijahu, budući svi hajduci i katane i tako s oružjem služahu kamo je potribno, ali desetinu od svega plačaše i davaše».
Usporedo pak, s katoličkim doseljenicima pristizao je i pravoslavni živalj, mahom iz istočne Bosne. O tome, primjerice, svjedoči zapis o selu Podgorje u kojemu se kaže da njegovi stanovnici «svi jesu riščani grčaskoga zakona i vire, koji prim trimi godišti dojdoše iz Bosne i misto zauzeše». Srpski živalj nastanjuje i sela: Beketinci, Čenkovo, Hrkanovci, Svetoblažje, Paučje i Vučevci.
U Popisu Đakovštine što je također zanimljivo, nalaze se i naselja kojih više nema: Bižanija, Dubravik, Junakovci, Lazanci, Lopušanci, Radinovci, Šiljinci, Užarevci. Ta mjesta su s vremenom raseljena, osim sela Lazanci koje je u 18. stoljeću dobilo novo ime – Kondrić.
Stara oznaka za Slavonce i Slavoniju (Slovinci, Slovinje), bez imena Šokci u ovom se popisu upotrebljava samo za starosjedilačko katoličko stanovništvo u selima; Semeljci, Kešinci, Viškovci, Vrbica, Gorjani, Tomašinci i dr.
Isto vrijedi za sela koja su sredinom 18. stoljeća našla u sklopu Vojne krajine a to su: Andrijevci, Čajkovci, Mikanovci, Strizivojna, Topolje i Vrpolje.
Emerik Szadecsky, povjerenik cara Leopolda I., npr. za stanovnike Vrpolja zapisuje da su Slovinci i da «svi katolici fidei tempore Turcarum (za tursko vrijeme, op. V.R.) imadoše svog gospodara u Diakovu Hasan-bega». Ime Šokci, ovdje se dakle ne spominje.
Brođani i šokaštvo
Netočno bi bilo zaključiti da spomenuta sela iz brodske okolice nisu bila zahvaćena migracijskim kretanjima iz Bosne, ali možemo pretpostaviti da šokačko nazivlje nije na tom području tada bilo još šire rasprostranjeno.
Uz činjenicu da je, nekad i danas, šokačko nazivlje u najširoj uporabi u Vinkovcima i vinkovačkom kraju (otuda za Vinkovce i naziv «prijestolnica šokadije» koji su naziv podigli na razinu javne komunikacije pisci s područja istočne Slavonije), zanimljivo je spomenuti tvrdnju Josipa Koprivčevića iz njegove opsežne rasprave KULTURNI RAD FRANJEVACA U BRODU (1939.): Brođani se nikad nisu zvali imenom Šokac, nego su tim imenom zvali svoje susjede iz obližnjih sela a oni se uvijek nazivahu Brođani, da time istaknu svoj lokalni patriotizam, svoje građansko porijeklo, a time i specijalni svoj društveni položaj».
Ne znamo točno kada je nastao napjev:
Od Đakova do Slavonskog Broda
Kuca srce šokačkoga roda
Pouzdano je samo to da je taj napjev nastao poslije 1934. kada je naziv BROD NA SAVI zamijenjen nazivom SLAVONSKI BROD. Premda se pojavio u novije vrijeme, taj napjev potvrđuje između ostalog, da je šokaštvo ovih prostora neupitno.
Neupitno je naime, da je brodsko Posavlje, s Brodom kao svojim središtem, dio onog područja koji nazivamo Šokadijom. Isto je tako neupitno da stanovništvo brodskog Posavlja, sa žiteljima Pobosuća (vinkovački i županjski kraj) i Đakovština, čini jezgru šokačke populacije u Slavoniji. Upravo se na ovim prostorima samo nekoliko desetljeća nekon prvog spominjanja Šokaca u Bosni pojavio prvi zapis o šokačkim Hrvatima u Slavoniji. |
|
