free forum make a forum for free message boards free forum hosting free phpbb forum phpbb create free forum

Buco · Site Admin Pridružen/a: 24. 05. 2008. Postovi: 254

HRVATSKI OVČAR – ISTRAŽIVANJA DIJAGNOSTIČKI ZNAČAJNIH BIOKEMIJSKIH POKAZATELJA U KRVNOM SERUMU

Dio ovog znanstvenog rada prenosim u dijelovima sve do stručnog dijela, što ostavljam za uživanje uz knjigu

SADRŽAJ

UVOD ............................................................................5
O hrvatskom ovčaru
Podrijetlo vrste.. ...........................................7
Nastajanje pasmina.. ...................................8
Povijesni podaci o hrvatskom ovčaru ........12
Stvaranje moderne pasmine hrvatskog
ovčara ........................................................16

MATERIJALI I METODE RADA....................................24
Istraživani materijal.....................................24
Prikupljanje uzoraka...................................24
Metode i principi obavljenih pretraga..........25
Način statističke obrade .............................27

REZULTATI ISTRAŽIVANJA .......................................28

DISKUSIJA ..................................................................40
Bubrežni profil...........................................40
Jetreni profil..............................................40
Gušteračni profil.......................................43
Profil koštanog sustava............................44
Mišićni profil..............................................45

ZAKLJUČAK ................................................................46

LITERATURA ..............................................................47

SAŽETAK ....................................................................49

SUMMARY ..................................................................51

ŽIVOTOPIS ................................................................53

UVOD

Hrvatski ovčar, autohtoni hrvatski pas za kojeg posjedujemo vjerodostojne podatke da su ga hrvatska plemena koristila i uzgajala već u svojoj pradomovini, te ga selidbom u novu domovinu prije 13 stoljeća doveli sa sobom, bio je izvanredno koristan hrvatskom seljaku u svim poslovima oko stoke. Ne samo oko ovaca, što bismo po njegovu današnju imenu mogli zaključiti, već oko svih životinja koje su obitavale u seoskom dvorištu. Stoga njegovo ime «Canis pastoralis Croaticus», kako ga naziva đakovački biskup Petar Horvat u svom manuskriptu iz 1374. godine (Romić, 1977.), daleko više odgovara njegovoj ulozi. On je desna ruka pastiru u vođenju stada ovaca, čopora svinja, krda goveda ili konja na pašnjak, on i te kako uspješno održava među stokom na pašnjaku red i sigurnost, pazeći da stoka ne ošteti korisne usjeve, da se ne raštrka po obližnjim šumarcima, pa i da ju ne napadaju divlje zvijeri. Jednako, kako je doveo stoku na pašnjake, tako ih hrvatski ovčar sigurno i vraća u selo, pazeći da svaka svinja ili krava stigne u svoje dvorište. Seoskom pastiru koji je profesionalno čuvao seosku stoku, takav je pas zaista bio bitan oslonac u radu. Pogotovo se isticao u radu s bikovima. Tek njegovom intervencijom bikar je mogao prići biku i voditi ga u pripust.

U svom dvorištu, pak, on je organizator života. Svaka životinja i te kako dobro zna kojim se putem smije kretati i nema trenutka kad bi neka svinja mogla zaći u povrtnjak ili kokoš među cvijeće, ili ždrijebe izaći iz štale i u dvorištu činiti nered. Hrvatski ovčar, malen i crn, uvijek je bio prisutan i strog u tjeranju stoke u red. A s druge strane, svoga vlasnika neizmjerno poštuje, pazi i služi.

No, i u Hrvatskoj selo se mijenja, tisućljetni ekstenzivni uzgoj stoke i u nas nepovratno uzmiče pred intezivnim uzgojem u kojem neke domače životinje više niti ne izlaze na pašnjake, već ih se uzgaja industrijski. U tim uvjetima hrvatski ovčar gubi svrhu svog postojanja i to se već obilno osjeća. Hrvatski ovčar odlazi u gradove, urbanizira se, a to dovodi i do promjena, kako u njegovoj ulozi, tako posljedično i u njegovoj fizičkoj i psihičkoj konstituciji. Stoga je danas krajnji trenutak zabilježiti sve osobine originalnog seoskog hrvatskog ovčara. Ova radnja ima zadatak istražiti neke biokemijske, dijagnostički značajne parametre u krvnom serumu hrvatskih ovčara podrijetlom iz okolice Đakova i Županje, gdje oni još uvijek vode svinje na žirenje u stoljetne slavonske hrastove šume i rade posao koji su radili tisućljećima.

Buco · Site Admin Pridružen/a: 24. 05. 2008. Postovi: 254

2. dio

Podrijetlo vrste

Pojava najrazvijenijeg živog bića – sisavca, spada u daleku prošlost od prije kojih 220 milijuna godina u razdoblje trijas paleontološkod doba mezozoik. Zahvaljujući velikim klimatskim promjenama na zemlji koja su se manifestirala opsežnim i dugotrajnim ledenim dobima, mijenjali su se dominirajući oblici života. Prijašnji dominantni veliki gmazovi izumiru, a na zemlji počinje ubrzani razvoj životinja iz razreda sisavaca. Paleontolozi smatraju da su sisavci pred oko 70 milijuna godina u doba eocena postali najmočniji oblik života, i tada počinje njihov nagli razvoj. Među tim sisavcima nalaze se i zajednički preci svih zvijeri po zoološkoj klasifikaciji, a među njima i Vulpavus. Njegov dvadesetak milijuna godina mlađi potomak Cynodictis koji je živio u Evropi, i Pseudocynodictis koji je nastavao južnoamerički kontinent, nositelji su daljnje razvojne linije. Potomak Oseudocynodictisa bio je Amphycion, koga smatraju zajedničkim pretkom lisici, čaglju i vuku. U lancu njegovih potomaka značajan je Tomarctus koji je predak svih kasnijih psolikih zvijeri. Među njegovim potomcima prije 10 milijuna godina ističe se Hemicyon, čiji potomci uspijevaju preko zaleđenih mora dospjeti s američkog na euroazijski kontinent. Prije 6 milijuna godina u Euroaziji pojavio se njogov potomak Canis cipio, najstariji poznati prethodnik vuka u Evropi. On je već bio vrlo sličan današnjem vuku, na stražnjim nogama imao je samo po četiri, a ne više pet prsti, a hodao je na jastučićima, baš kao današnji vuk i pas. Najpoznatiji je njegov potomak mali indijski vuk, a među pak njegovim potomcima koji su obitavali u doba srednjeg paleolita prije kojih 50 tisuća godina, pronalazimo mnoštvo prijelaznih oblika na vukove i pse. Njihovi direktni potomci su prethistorijski vukovi i prethistorijski psa (Bauer, 1992.)

Buco · Site Admin Pridružen/a: 24. 05. 2008. Postovi: 254

3. dio

Nastajanje pasmina

Danas nam je poznato nekoliko izvorni tekst arheoloških iskopina pasa. Arheolozi koji su ih iskopali i biolozi koji su ih proučavali nadjenuli su im Latinska imena po mjestima gdje su iskopani, po dobu u kojem su živjeli ili po istraživaču koji ih je pronašao. Najstarijim Smatra se Ostatak PSA Vjerojatno iz doba ranog neolita, pronađen u Istočnom dijelu Srednje Europe. Prozvan je Canis familiaris Putiatini. Veličinom je bio nalik srednje velikom ovčarskom PSU, dingu građom lubanje iz Australije. Pretpostavlja se da potječe od malog indijskog Vuka. Od njega potječu Pas f. Palustris, Canis f. Matris optimae, Pas f. Intermedius, Canis f. Inostranzewi, Canis f. Decumanus i Canis f. Leineri. (Adametz, 1926.)

Canis f. Palustris ili tresetni pas nazvan je još i sojeničkim psom Jer su ljudi u to doba "razvijali SVOJU civilizaciju u močvarnim područjima uz velike rijeke i jezera, Koja su kasnije postala tresetišta, ja gradili nastambe u obliku sojenica. U doba neolita bio je rasprostranjen po cijeloj Evropi, poslije iu Aziji. Evropski i azijski tip su se donekle razlikovali. Po starijim shvaćanjima od azijskog tipa su nastali psi plemena Samojeda, Ostjaka ja Tunguza, Zatim kineski Cen ja battaka pas sa sumatre, od evropskog potječu osoba Koja govori Španski, pinč i staroengleski TERIJER. Danas prevladava mišljenje da su nastali od evropskog tipa Današnji ovčarski psi zapadne i srednje Evrope, pinč i staroengleski TERIJER, od atijskog špicevi i polarni psi, pa ja engleski ovčar. (Adametz, 1926.)

Evropski savjet sojeničkog psa je nešto veći. Zajednička karakteristika im je kvadratičnost građe tijela i lupoidni oblik glave. Nije služio za lov, već mu je bila povjerena uloga čuvara seoskih ruralnih naselja i držanja divljine okoliša u odstojanju od ljudskih naselja. Bio je, dakle, čuvar seoskih dvorišta i Organizator života u gospodarskom dvorištu svoga čovjeka - domačina. S tim kvalitetama postao je dominantan drugim domačim životinjama i vrlo je brzo postao Razvojem stočarstva čovjeku - pastiru nenadoknadiv pomoćnik u napasivanju STADA.

Dospjevši povremeno u pojedine zatvorene biocenoze, u kontaktu s psima koje je tamo zatekao, bobijao je neke nove karakteristike. Tako su nastale brojne pasmine terijera na zatvorenom prostoru britanskog otočja. U Zapadnoj Evropi, na području današnje Francuske, Belgije i Nizozemske, pa iu srednjoj Evropi na području današnje Njemačke, sojenički Pas dolazio je u dodir s psima slicnog podrijetla, ali je vukovima, te se uz empirijsku selekciju stanovnika tih krajeva razvio u mnoštvu tipova koji se malo razlikuju u anatomskoj građi tijela, poglavito glave, dok je najvidljivija razlika među njima u obliku krzna, ima ih kratkodlakih, dugodlakih, pa i oštrodlakih. Razlika je vidljiva iu boji, Koja je počesto vučje smeđe s narančastom naznakom. Vučje divlja boja Najčešće se viđa u pasmina ovčarskih pasa koji su nastavali gorovite i šumovite predjele, dok jednobojna crna i žutosmeđa Narančasta boja krzna Najčešće su u ravničarskim predjelima Europe uz obale Atlantika i Baltika.

Na velikim prostranstvima Azije sojenički se pas proširio dominantno po ravničarskim svim predjelima, vezano uz Azijski stočare - Nomade, koji su Često SVOJU Stoku praćenu psima selili na velike daljine. Tako se taj tip pasa danas nalazi visoko na sjeveru Duz cijele sjeverne Azijski obale, kao udomaćeni Pas pojedinih eskimskih ja sjevernosibirskih plemena i naroda, ali se proširio i daleko na jug, sve do Male Azije, odakle potječe i glinena posudica za vino u obliku PSA , nađena na arheološkom nalazištu Ninskog akvatorija, Vjerojatno podrijetlom iz trgovačkih centara lučkih Male Azije u II. Stoljeću (Brusić i Bauer, 1998.)

Glava PSA iz II. Stoljeća

Citat:

Pas KOJEG posudica Prikaz, po obliku glave odgovara azijskom Tipu sojeničkog prethistorijskog psa (Canis f. palustris) i identična je današnjeg hrvatskog glavi ovčari (Canis Croaticus pastoralis).

Artefakt nađen u pomorskom arheološkom lokalitetu u blizini Nina 1998. godine, dio je posudice za vino (Glina, unutrašnjost bitumenizirana), kakve su se u različitim životinjskim oblicima proizvodile i prodavale u maloj Aziji, moreplovci su ih kao suvenire donosili sa svojih putovanja.

Iako golemog prostranstva je nekoliko vrlo razvijenih prastarih kultura, Azija je zaostala u današnjem tehnološko - civilizacijskom pogledu za Evropom, u kojoj je sadašnja CIVILIZACIJA I kultura razvija već tisućljećima, takorekuć neometano. Stoga su Evropski narodi dosegli stupanj blagostanja koji im je dao vremena i mogućnosti da se ozbiljnije bave kinologijom, mnogo prije no azijski narodi.
U evropi je pas postao kučnim ljubimcem i mezimcem određenih slojeva građanstva već u doba Rima, Aziji se to dogodilo samo u Kini i to vezano uz vladara koji je Ujedno i božanstvo. «Quot licet Jovi, non licet Bovi» Razlog je da se zaustavio razvoj luksuznih pasmina pasa. Stoga danas pronalazimo u Aziji samo nekoliko pasminskih tipova. To su psi molosoidne građe tijela u surovim planinskim predjelima Himalaje i njezinih ogranaka pretežno u pravcu zapada, psi graoidne građe tijela po suhim ravničarskim predjelima jugozapadne Prednje Azije, te psi iz skupine Paria - pasa koji žive Duz cijelog juga Azije uz velika urbana naselja. Sva ostala pretežno ravničarska prostrantva, više od tri četvrtine Azije, naseljena nomadskim narodima, udomaćila su sojeničkog PSA lupoidne građe tijela, koji u sjevernim područjima (Sibir i polarni krug) br zbirno ime Lajka (Voiločnikov i Voilovčnikova, 1982.). Služe kao ovčarski psi, psi za pratnju, za vuču, ali i za lov, ali ne na način Evropski s goničima ili ptičarima, već na azijski način, to je borba s vukovima, medvjedima, sobovima, losovima, lisicama i drugim životinjama, pretežito krznašima. Kinologija poznaje današnja ukupno 18 pasmina lovnih tipova lajki, no nisu sve kinološki priznate po FCI (Federation International Cynoloqique), već samo jedan koje u našoj (evropskoj) kinologiji nazivamo «špicevi i polarni psi»

Lajke Srednje Azije pretežno su ovčarski psi, ne mnogepasminske skupine nisu još kinološki selekcionirane i standardizirane, pa se o njima teško govori, Jer ih nema u kinološkoj literaturi, već ih samo kao pojedinačne primjerke prikazuju različite putopisne TV-reportaže. Raspadom Sovjetsog saveza i nastankom mnođštva nacionalnih država na tom teritoriju, počinju iu njima kinološki rad i učestalo traženje priznanja pojedinih pasmina, što vidimo iz zaključaka na FCI Wissenschaftlicher Kongresi `94., Bern, 7-9 lipnja 1994. koji postavlja mnogo strože uvjete za priznavanje novih pasmina, no što je to bila dosadašnja praksa.

Buco · Site Admin Pridružen/a: 24. 05. 2008. Postovi: 254

4. dio

Povijesni podaci o hrvatskom ovčaru

Prvi pisani spomen o hrvatskom ovčaru imamo kako je već spomenuto iz pera đakovačkog biskupa Petra Horvata koji je 1374. godine dao prikaz stanja gospodarstva u svojoj biskupiji. Uz opis biskupskih dobara, on opisuje i vrste stoke koju biskupija posjeduje, pa i pse koji se u tom području uzgajaju. Tako navodi da su Hrvati prigodom seobe doveli sa sobom psa kojeg on naziva «Canis pastoralis Croaticus», a što Romić prevodi kao «hrvatski čobanski pas», koji je visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih ili stršećih uški, te da je dobar za čuvanje stada svih domačih životinja (Romić, 1977.).
Oko 350 godina kasnije, đakovački biskup Petar Bakić u svom manuskriptu od 1719. godine «De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eius Districtus anno Domini 1719.» (O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici ljeta gospodnjeg 1719.) citira navode o hrvatskom ovčaru iz zapisa biskupa Petra Horvata iz 1374. godine, te uz svoj opis hrvatskog ovčara (Canis pastoralis Croaticus) navodi, kako se taj pas od onda nije ništa promijenio i da je zadržao sve odlike oblika i vanjštine, kako su tada opisani (Romić, 1977.).
Dvadesetak godina kasnije, točnije 1737. godine, Andrija Kečkemet (Andreas Keczkemety) upravitelj crkvenih dobara đakovačke biskupije , u svom izvješću «Relatio de cultura armentorum et pecorum in dominio episcopali anno 1737» (Izvještaj o stočarstvu na đakovačkom spahiluku 1737. godine), uz ostale pojedinosti navodi i podatke o uzgajanim psima te, spominje i hrvatskog ovčara. O njemu kaže: «Hrvatskog ovčara su prema zapisu đakovačkog biskupa Patre iz 1374. godine Hrvati za vrijeme seobe doveli sa sobom iz svoje prvotne domovine u Hrvatsku, i on se uzgaja od vremena doseljenja do danas. Pas je visok oko 3 pedlja, obrastao je srednje dugom valovitom dlakom crne boje, a glava mu je obrasla kratkom dlakom. Ima stršeće i polustršeće uške. Ovaj pas čuva sve vrste stoke, a odličan je i kao kučni pas čuvar.» (Romić, 1977.).
Nekoliko godina kasnije (1742. godine) Franjo klein, upravitelj i ranarnik biskupskog spahiluka u Đakovu, takodjer opisuje hrvatskog ovčara u svojem izvješću (Status culturae armentorum et pecorum in dominio diacovensi et eius districtus anno 1742): «Pas je visok oko 3 pedlja. Pokriven je kudravom dlakom crne boje. Dlaka je na glavi kratka, a na ostalom dijelu tijela srednje dužine. Njuška je šiljasta, uške polustršeće i stršeće. Ovaj pas je vrlo darovit i za sve vrste stoke upotrebljiv. Prema zapisu đakovačkog biskupa Petra od 1374. godine, koga kasnije spominje u svom manuskriptu godine 1719. đakovački biskup Petar Bakić, ovog psa su Hrvati za vrijeme seobe sa sobom doveli iz prastare domovine i u novoj domovini Hrvatskoj su se sve do današnjih dana kao pastiri sa njim služili. Odatle mu ime «Hrvatski čobanski pas». (Romić, 1977)
Đakovački kanonik i upravitelj đakovačkih dobara u Đakovu, Petar Lukić, u svom izvješću «Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diecesis diacovensis et eius Districtus anno 1752», izmedju ostalog piše slijedeće: «Za stočarstvo đakovštine od velike je važnosti hrvatski ovčarski pas. Taj pas čuva stadav ovaca, koza, svinja, goveda i konja. Visok je oko 3 pedlja, crne boje do crno sive, kitnjastog repa, a nekoji se ošteni i bez repa. Obrastao je srednje dugom ravnom do kovrčavom dlakom. Ima šiljastu njušku te stršeće i polustršeće uške. Oblik glave mu je kao u lisice. Vrlo je dobar i kao kučni pas. Prema Bakiću,, tog psa su naši preci doveli sa sobom iz svoje prvotne postojbine prigodom doseljenja u ove krajeve. Ovaj pas se uzgaja po cijeloj Hrvatskoj i on je najbrojnija pasmina pasa u Hrvatskoj». (Romić, 1977)
Kasnijim pisani podaci o hrvatskom ovčaru potječu iz 1854. godine od dr.Franje Bertića kotarskog veterinara u Đakovu (on je ujedno bio i liječnik i veterinar). U svojoj brošuri «O obstajanju ergele u Đakovu» navodi da ergelu čuvaju psi hrvatski ovčari, koji su vrlo dobri i kao kučni psi čuvari. Kod opisa hrvatskog ovčara Bertić navodi da je taj pas visok 40 do 50 cm, da mu je dlaka crne boje, srednje duga i kudrava, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, stršećih ili polustršećih uški, da mu je njuška malo zašiljena, da mu je rep kitnjast ili se ošteni bez repa. Bertić dalje navodi da su svojstva toga psa dobro ustaljena, jer mu se vanjština nije kroz šposljednjih stotinu godina ništa promijenila, odnosno da je taj pas ostao isti kako ga opisuje đakovački kanonik Petar Lukić prije jednog stoljeća. Prema Bertićevim navodima, u to doba su svi psi u selima đakovačkog kotara, osim manjeg broja crvenkasto-žučkasto lisasto-putastih lovačkih pasa, bili hrvatski ovčari. (Romić, 1977).
U Evropi inače poznajkemo nekoliko pasmina pasa za koje pouzdano znamo da su dospjeli u Evropu iz Azije. To su madžarske ovčarske i pastirske pasmine pasa koje nemaju mnogo sličnosti s hrvatskim ovčarom, barem na prvi pogled. Ipak, Madžari imaju psa mudija, koji je vrlo sličan hrvatskom ovčaru, no ima i nekih bitnih razlika. Mudi nosi rep svinut na leđima kao što je to vidljivo u polarnih pasa, dokhrvatskon ovčaru rep, ako se snjime porodi, visi. Mudi ima uške na vrhu zaobljene, za razliku od hrvatskog ovčara kojemu su uške strogo trokutaste. Podrijetlo mudija nije još dovoljno rasvijetljeno. Je li došao s nekim madžarskim plemenom prilikom selidbe u Panonsku nizinu, ili je nastao ovdje pod utjecajem hrvatskog ovčara? No to ovog trenutka nije bitno, navedene razlike su pasminski znatne. (Sarkany i Orsag, 1977).

Buco · Site Admin Pridružen/a: 24. 05. 2008. Postovi: 254

5. dio

Stvaranje moderne pasmine hrvatskog Ovčari

          Razvoj moderne kinologije započeo je polovicom XVIII. vijeka u bogatijim sredinama Zapadne Europe pojavom prvih kinoloških klubova i društava. Prvi klubovi osnovani su u Velikoj Britaniji, po uzoru na njih vrlo brzo nicali su klubovi i društva i po ostalim evropskim zemljama. Osnovna im je zadaća bila briga oko Autohtonih skupina istih pasa pasminskih svojstava. Tada se stvaraju prvi standardi i standardizirane pasmine se počinju cijeniti i širiti Zemljom (Byland, 1984). I u nas je koncem XVIII. stoljeća započeo kinološki samostalni rad. Vlasnici čistokrvnih pasa u Hrvatskoj, najviše ih je bilo u Zagrebu Zatim sam u Osijeku, odvajaju se od svog tada matičnog kluba u Grazu i Vlastito osnivaju svoje udruženje u sklopu društva za gajenje lova i ribolova. Ne domaći, autohtoni psi ih još nisu zanimali. Ipak, english ovčar je prvi pobudio pozornost znanstvenika kinologa. Godine 1935. dr.Stjepan Romić shvatio je značenje i vrijednost tih pasa i počeo ih Sustavno proučavati i raditi na njihovom kontroliranom uzgoju. Kao veterinar KOJEG puk je cijenio i volio sam priznavao mu puni autoritet, mogao je selekciju i pretapanje pasminskih tipova sprovesti na svoj originalan način. On je naime, ostavio u svakom selu samo jednog mužjaka-rasplodnjaka, ostale je kastrirao. Tada je uspio izjednačiti i tipizirati hrvatskog Ovčara toga prostora. Unatoč ovakvom načinu rada, on je rodovnu knjigu vodio po kujama-majkama ja upisivao samo potomke nekoliko kuja (Sojka ja, Garai, Garavuša i Budja ja) i samo jednog mužjaka (ovčar-viši). Sustavnom selekcijom potomaka ovih 5 nositelja linija stvorio je 5 osnovnih rodova i označio ih početnim slovima imena pasa: B, D, G, R, T. Sami rodovi nos imena po selima iz kojih potječe Ženka, pramajka dotičnog Roda.

          Već je tada Romić uočio osnovne značajke hrvatskog nasljednje Ovčara i dao vrlo stroge preporuke u izboru rasplodnih parova. Naročito je pazio na izdašnost boje, smatrajući da je svaka delecija boje već znak odrođavanja. Crnilo pigmenta mora biti jako intezivno, da ni pod jarkim SUNCEM nema crvenkastog odsjaja krzna. Dozvoljavao je samo malu bjelinu na prsištu, što se zove Gruda ili gruša, dok bjelinu na bilo kojem drugom dijelu tijela nije tolerirao, iako su mu se u lglima povremeno javljale pojedinačne bijele dlake na grudima i na prstima. Odbacivao je iz uzgoja i savršene pse, ako je samo jedan nokat bio depigmentiran. Oči su moral biti crne poput ugljena. Tražio je također, da valovitost (kudravost) krzna bude na određeni način pravilna; Vršak dlake u kovrči na leđima treba stršati prema naprijed. Ja u građi tijela bio je jednako strog, tražio je da rasplodni psi budu što je više mogućwe kvadratične građe (visina u grebenu jednaka ili skoro jednaka dužini tijela od ramenog zgloba do Sjedne kosti).

          Vrlo je brzo uočio da se un uzgoju javljaju 2 tipa; lakši tip i teži tip. U težeg tipa, koji je bio na gornjoj granici visine, ponekad i preko centimetar, vrlo su se javljale Često uske preklopljene na bazi, dok je u lakšeg tipačesto uočena astenična konstitucija.
          Osim tjelesnih oblika, Romić je pazio i na psihičke kvalitete i samo psi staložene, postojane naravi i dokazani u radu sa stokom mogli su Uči u raplod. Na koji je način psihički status pratio građu tijela, Romić je uvidio tu povezanost po učestaloj pojavi kolerične naravi i plašljivosti u lakšeg tipa s pojavom astenične konstitucije, odnosno, određen stupanj tromosti u radu pasa težeg tipa s naznakom limfatične konstitucije. Biološki obrazovan, znao je da se radi o odrođivanju i stoga je u rasplod pripuštao samo idealne jedinke, kako u tjelesnoj, psihičkoj tako iu građi.

          II. Svjetski rat i poraće Zatim, zakočilo je njegov rad. Ipak, 1939. godine na prvoj međunarodnoj izložbi pasa u Zagrebu dana 29. i 30. listopada, prvi puta je kinološkoj javnosti službeno prezentiran english ovčar. Istovremeno je kinološki sudac Dr.Otto Rohr iznio kratak prijedlog standarda, no tad se još ništa nije dogodilo.

          Na republičkoj izložbi pasa međunarodnog značenja godine 1951. u Zagrebu, Romić je izložio 21 primjerak hrvatskih Ovčari podijeljenih u dvije skupine; lakši tip i teži tip. Na slijedećoj republičkoj izložbi međunarodnog značenja Koja je 1953. održana u Opatiji, bila su izložena samo dva hrvatska Ovčara. Slijedeće je godine na lokalnoj stočarskoj izložbi u Vinkovcima izloženo 7 primjeraka. Iste je godine u Osijeku na republičkoj izložbi ložiti u odjelu za pastirske pse izloženo 15 hrvatskih Ovčari, 1955. godine na republičkoj izložbi ložiti u Zagrebu izloženo je 11 primjeraka.

          Osim ovih izložbi koje imaju širi, pa i međunarodni karakter, u okolici Đakova i Ivankova su održane mnogobrojne kinološke smotre, specijalno za hrvatske ovčare. Na tim smotrama pse su ocjenjivali Dr.Otto Rohr, dr. sc. Krešimir Došen, dr. sc. Stjepan Romić, mr. Ratimir Orban i Ing. Tibor Lovrenčić. Tako je Pregledano oko 570 primjeraka pasmine english ovčar, te je temeljen dobijenih rezultata sastavljen prijedlog standarda (autor Dr.Otto Rohr) koji je Predan Kinološkom udruženju Hrvatske (Urošević i dr.. 1988.). I tada konačno kreće postupak za međunarodno priznanje ove pasmine i uvrštenje njezinog standarda u FCI-a.

          Na 4. sjednici stručnog savjeta JKS Koja je održana u Beogradu 5 dana. srpnja 1957. nakon mučne rasprave o imenu te pasmine, povjereno je vođenje rodovne knjige hrvatskih Ovčari Kinološkom udruženju Hrvatske, KUH je tu dužnost povjerio Klubu za njemačke ovčare i ostale sportske pasmine u Zagrebu. Voditeljem uzgoja proglašen je Tibora Lovrenčića (Orban, 1958).

          U Slovenskoj Bistrici 16. i 17. ožujka 1968. godine dakle nakon punog desetljeća čekanja da se pokrene priznavanje ove hrvatske pasmine, on je konačno priznat iu Jugoslaviji kao english autohtoni pas, godišnja skupština JKS 1. i 2. lipnja iste godine usvaja standard hrvatskog Ovčara. To je omogućilo međunarodnu registraciju pasmine I FCI-ju priznaje 31. siječnja 1969. godine, te ju svrstava u skupinu pasmina ovčarskih pasa pod rednim brojem 31. i objavljuje važeći standard dana 23. lipnja 1969. U hrvatskoj kinologiji brigu o hrvatskom ovčaru preuzeo je klub za njemačke ovčare i ostale sportske pse sa sjedištem u Zagrebu, KOJEG je vodio kinološki sudac dipl.ing.Tibor Lovrenčić (Urošević i dr.. 1988).

          English ovčar koji se pokazao kao izvanredan kućni pas, ubrzo je osvojio naklonost kinološke publike i proširio se po cijeloj Hrvatskoj, ali i izvan njezinih granica, pa ga uskoro uočavamo u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji. Ne, urbanizacija te buljenje pasmine, Često zbog nedovoljno kvalitetnog uzgojnog materijala, zaprijetila je odrođavanjem od tisućljetnog ustaljenog obličja. To je dovelo do osnivanja matičnog kluba za hrvatske ovčare dne 27.prosinca 1992. godine sa sjedištem u Đakovu, vodio ga je veterinar Vlado Kovačić. U lipnju 1993. osnovan je iu Zagrebu specijalizirani klub za hrvatske ovčare. Oba kluba se zdušno brinu o kvalitetnom uzgoju i promidžbi ovog našeg autohtonog psa, kako po domaćim kinološkim sredinama, tako i na različitim kinološkim manifestacijama u svijetu posjetama organiziranim masovnim i demonstracijama hrvatskog Ovčari stranoj kinološkoj publici.

          Ne samo specijalizirani klubovi, već i kinološka društva u pojedinim gradovima Hrvatske Također, negdje više, negdje manje, Sustavno rade na povećanju broja i kvalitete hrvatskih Ovčari na svom području. Tako se svojedobno isticalo kinološko društvo u Rijeci, Zatim u Karlovcu, kinološko društvo u Sl.Brodu nastoji na dizanju kulture uzgoja i ODGOJA hrvatskog Ovčari u njegovoj autohtonoj sredini (Oprisavci).
Slijedeći zadatak koji klubovi uzgajatelja hrvatskog Ovčari žele ostvariti, jest stvaranje pravilnika o radu hrvatskog Ovčara Ovčara. Naime, svijesni su činjenice da je dugovječna opstojnost hrvatskog Ovčari u istom Tipu, posljedica istovjetnog rada sa stokom kroz vjekove. Stoga smatraju da Pravilno Unatoč gubitka radnog supstrata životom u gradskim sredinama, english ovčar mora optati radni pas, inače mu prijeti naglo odrođavanje. Uostalom, kako bi se odrođavanje već i vidi na smotrama i izložbama, očituje se gubljenjem kvadratičnosti građe tijela, sve većom visinom u grebenu novih populacija, pojavom plašljivosti, pa i povečanjem bijelina na krznu, kao i sve češćim primjercima ne crne, već tamno sive boje krzna. Koliko na pojavu ovih atipičnosti, gledano kroz podatke prof.dr.Romića utječe eventualno madjarski genom (to su pojavnosti koje su svojstvene mudiju), teško je utvrditi. Ne, poimanje standarda kao dokumentiranja stanja neke pasmine na terenu, dovelo je u najnovijoj verziji standarda hrvatskog Ovčara (standardna deponiran kod FCI pod brojem 277 od 18.lipnja 1996.g.) ne Pojava ovih priznanja. Kako je to u suprotnosti s osnovnim uzgojnim ciljem kako ga je zacrtao Romić, na OSNOVI pisanih dokumenata o hrvatskom ovčaru kroz posljednjih skoro 7 stoljeća, poželjno bi bilo standardno opet dotjerati onako, kako ga je vidio Romić Preko nominiranog autora prvog standarda, dr. sc. Rohra. Uostalom, treba biti standardni dokument kojim se utvrđuje Idealan oblik pripadnika neke pasmine i služi kao uzgojni cilj uzgajatelja, ne promjenjivi statički prikaz trenutnog stanja pasmine (Bauer, 1992). Ova se Greška u tumačenju pojma "standard» ipak nastoji ispraviti u uzgojnom radu, dozvoljavanjem rasploda samo najboljim mužjacima.

          Uzgojni rad treba, dakle, usmjeriti na očuvanje konstitucijskih pasmine osobina. Uzmemo li, pak u obzir činjenicu, da je konstitucija nasljedno Ustrojstvo organizma, ne samo izvanjskih karakteristika, već i funkcionalnosti unutarnjih Organa (Saltykov, 1948), onda treba istražiti i standardizirati različite biokemijske pokazatelje funkcionalne sposobnosti pojedinih značajnijih unutarnjih Organa. U medicinskoj biokemiji razvijene su laboratorijske metode dokazivanja značajnijih, pod određenim uvjetima promjenjivih enzima, supstrata metabolita i elektrolita, kojih vrijednosti pokazuju zdravstveno stanje pojedinog organizma. Te su vrijednosti različite od vrste do vrste, ali i Unutar vrste postoje varijabilnosti od pasmine do pasmine (Bauer i Tadić, 1983; Labura, 1992; Mazue i dr.. 1977; ja Cuoto Nelson, 1992). I upravo zadatak ovog rada šala standardiziranje nekih dijagnostički značajnih biokemijskih parametara krvnog seruma koji u rutinskoj dijagnostici pokazuju funkcionalnu (zdravstvenu) sposobnost organizma. To su: urea i kreatinin (bubrežni Profil), šećer u krvi i amilaza (gušteračni Profil), ukupne bjelančevine, ukupni bilirubin, asparat aminotransferaza, alanin aminotransferaza (jetreni Profil), te aminoalkalna fosfataza, kalcij i Fosfor (profil koštanog sustava) i kreatin kinaza (u kombinaciji s drugim parametrima, mišićni profil). Pritom je za očekivati, da će biti nađene vrijednosti standardnih Unutar granica svojstvenih svim psima pasminskoj neovisno o pripadnosti ili čistokrvnosti, ali da će najniže i najviše vrijednosti pojedinih parametara biti uže od standardnih Široko postavljenih granica svih ostalih pasa. Da bismo to mogli ustanoviti, nađene u vrijednosti hrvatskog Ovčari usporedit ćemo s vrijednostima koje se na klinici za unutarnje bolesti pri Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, smatraju fiziološkim (ramazana i Harapin, 1998).

Free Forum

	HRVATSKI OVCAR -> Literatura	Vremenska zona: GMT + 02:00.
Stranica 1 / 1.