Buco
Site Admin
Pridružen/a: 24. 05. 2008.
Postovi: 254
|
 Postano: ned srp 04, 2010 5:22 pm Naslov: HO INFO - Jasminko Kormoš - Buco |
 |
|
HRVATSKI OVČAR
jučer, danas, sutra
(prikraćeni materijal, namjenjen za distribuciu novim vlasnicima u cilju promoviranja i upoznavanja s pasminom
Autor: Jasminko Kormoš – Buco
Međunarodni kinološki sudac
UKRATKO O CRNOM BISERU HRVATA
O hrvatskom ovčaru veliki broj znalaca kinologije zna malo, a prosječni i oni koji tek počinju...
Ovdje neće biti riječi o njima, već o njemu – crnom dragulju Slavonskih ravnica, biseru Hrvatske kinologije, o Hrvatskom ovčaru.
Svaki narod s ponosom kaže za najmanje jednu svoju pasminu kako pripada skupini najstarijih pasmina pasa. Hrvatska ima 10-ak pasmina od kojih je svega nekoliko priznatih, jer su kinološki obrađeni i od strane Međunarodne kinološke federacije (FCI) priznate. Druga polovica, pa čak i još neke očima javnosti ne pokazane pasmine čekaju svoj red. Sve su to vrlo stare pasmine, okvirno govoreći, koje vuku korijene iz daleke prošlosti, a koje su kao takve sudjelovale u stvaranju velikog broja priznatih stranih pasmina pasa.Za neke pasmine tek otkrivamo da su davno uzgajane na današnjem teritoriju Hrvatske i da su kao otuđene pasmine, donekle izmijenile svoj oblik, te se uzgajaju, kao takve i danas.
Naš je hrvatski ovčar najvjerojatnije došao s prvim plemenima hrvatskog naroda iz svoje prvotne domovine i na tom putu ostavljao svoje tragove u drugim psima. Na taj način je izravno utjecao na razvoj mnogih pasmina sličnih našem psu, kojemu je najbliži madžarski ovčar – mudi.
Koliko je naš pas utjecao na razvoj drugih pasa, više se može naći u drugim poglavljima ove knjige.
Ovim kratkim uvodom, trebalo se pokazati vrijednost ovog psa i njegova ulogu u našem društvu, jer se stvorio u Hrvatskoj pradomovini, selio s hrvatskim plemenima, dijelio dobro i zlo, došao u novu postojbinu, i nakon duge borbe za priznanje, konačno 90-ih XX stoljeća doživljava svoju afirmaciju u nas i u svijetu.
POVIJEST HRVATSKOG NARODA I DOSELJENJE
Narod koji nema svoju prošlost i nije narod. U krajnjem slučaju, to je imaginarna tvorevina nad kojom lebdi mač i pod kojom dršću staklene noge. Hrvatski se narod kroz svoju povijest susretao s mnogim iskušenjima. Malen brojem, ali velikog srca i duha, uspio je nadići sve izazove, obećanja i iskušenja lažnog sjaja, kojim ga se željelo opčiniti, potom pokoriti, a ako zatreba i uništiti. Jedini učinkoviti odgovor toj prijetnji, bilo je znati ratovati, ali i mudrovati i stvarati. U svojoj dugoj povijesti postojanja, Hrvatski se narod susretao s mnogim izazovima, manjim ili većim. No svakako, najveći od svih, tri su prijetila potpunom propašću.
Prvi - najezda Mongola, drugi - Osmanlijsko carstvo i treći, najprljaviji od svih njih nošen duhom velikosrpskog imperijalizma s kojim se na kraju XX stoljeća vodi neravnopravni i odlučujući boj koji je nametnuo srpski osvajač i njemu sklon zapadni svijet demokracije i ljudskih prava.
Kako je povijest teška, uvidjet će se da svijet u kojem živimo nije idealan, i da je njegov moral, ako ništa drugo ono upitan, te da u tom i takvom svijetu ne postoji istinski prijatelj, već samo surova borba interesa i preživljavanja. Znalo se kroz povijest doći i do tragičnih lutanja i borbi. Ako je povijest učiteljica, a ona to i jeste, onda je to ona i po dobru i po zlu. I ako je biti narod i imati državu, onda je za opstojnost, za sadašnjost i za budućnost, još više upravo imperativ poznavanja te i takve povijesti.
Sve dok postoji prošlost, postoji i sadašnjost, a time i budućnost. Drugog nema bez prvog, jer nauk kao i sam život nije samo iz uspjeha, već i iz poraza. S time da je umijeće baš u tome da se iz poraza izvuče nauk i dade zamaha novim pobjedama.
Skup je bio nauk, da, ako se nekomu treba vjerovati, to je prije svega – samomu sebi.
Ime HRVAT, a po njemu i narod HRVATI, kako se javlja na današnjem etničkom i političkom području, što svjedoče povjesni izvori, nije slavenskog podrijetla. Potkrjepu tome su najvećim dijelom znanstvena istraživanja pretočena u tumačenja istih pomoću iransko-kajkavskih korijena. Potvrdu tom stajalištu daje naziv naroda HARAUVAT uklesan na kamenom natpisu Kralja Darija i zapisan u Perzijskim svetim knjigama Avesta kao narod HARAHVATI – u značenju prijatelja ili prema nekom drugom mišljenju u značenju sunčanog ležišta. Živjeli su u južnom Afganistanu, u Beludžistanu i istočnom Iranu. Poslije se premještaju na prostor oko planine Kavkaz, gdje se spominje ima HVARTIN i dalje prema istočnoj obali Azovskog mora. U II i III stoljeću žive na ušću rijeke Don oko grada Tanaisa, današnjeg Azova, a što potvrđuju i dva nadgrobna natpisa CHROATHOS i HOROVATOS iz 175-211. i 220. godine.
U IV stoljeću, Anti, narod također iranskog podrijetla i Hrvati, a pod pritiskom Huna, kreću prema sjevernim padinama Karpata, te uz gornju Vislu.
Hrvatski trag očuvan je u Beskidima, u nazivu HERVARA SAGE kao gorje Hrvata.
U V stoljeću, poslije Atiline smrti 453.g., Anti i Hrvati, oslobađaju se Huna, slaveniziraju se, primaju slavensko ime, jezik i običaje.
Tijekom V i VI stoljeća ustrojava se velika Antsko-slavenska država koja je obuhvaćala dijelove Šleske, Galicije i kraj Odre, do Ponta sa sjedištem na rijeci Bugu u zemlji Červejana.
Godine 568. Avari razbijaju Antsko-slavensku državu i Anti iščezavaju s povjesne scene, a Hrvati osnivaju BIJELU HRVATSKU ili VELIKU HRVATSKU sa sjedištem u CHORDATU (Chodad) današnjem Krakovu. BIJELA HRVATSKA po imenu trajala je do VI do XI stoljeća, a obuhvaćala je dijelove Češke, Slovačke, i južne Poljske s gradovima Pragom, Brnom, Przemyslom, Wraclavom te padine planine Krkonoše, pa sjeverno od Labe do rijeke Jizera i oko gornje Visle. Iz tog razdoblja očuvana je većina hrvatskih imena: CHROVATI zapadno od Krakova, CHARWATH u kotoru Olomouc.
Na području Praške biskupije u XI stoljeću su CHOROVATTI i CHROVAT, a sjeverno od Moravljana žive HORITHI.
U XII stoljeću dio Hrvata napušta Bijelu Hrvatsku i spušta se prema Jadranskom moru i osnivaju novu BIJELU HRVATSKU, CRVENU HRVATSKU i POSAVSKU HRVATSKU.
Na kopnu se omeđuju rijekama Murom, Dravom, Dunavom i Drinom. Put ih je vodio preko tadašnje Karantanije odnosno Koruške, Štajerske i Kranjske. Tako je između Leobena i Jugenburga zabilježen naziv CHROWAT (XI-XIII st.), u Koruškoj oko Miljskog jezera KRAUT (CHROWAT), u XI-XIII st. Na Gosposvetskom polju CROUUTI (954-979.) i PAGUS CROROUVAT (XII st.) i u okolici Celovca.
Nadalje, pojedine skupine Hrvata su se od matice izdvojile koja je naselila prostor u VII stoljeću. Tako se spominju Hrvati u Duklji, Makedoniji (kod Bitole), Grčkoj, HARVATI u Atici i kod Mikene u Argolidi, te HARVATI kod Irakliona na Kreti.
Ostali tragovi se prate i na području prvotne BIJELE HRVATSKE u Moravskoj, te uz rijeku Saalach i drugdje.
Hrvate su svi znali po njihovoj vojnoj strategiji koja je uvijek bila nepredvidiva i uvijek uspješna. Zbog toga kao i zbog kulture koju su širili oko sebe, Hrvati su bili omiljeni kod susjednih naroda. Hrvati su bili prije svega poljoprivredno i stočarski opredijeljeni narod, ali se zbog svoje relativno male brojnosti morao učiti i braniti i očuvati. Od svoje prvotne domovine pored kulture i ratne vještine, Hrvati sobom vode i svoje blago – ovce, koze, goveda i svinje koje su tjerali i upravljali njima - psi. Jedan od tih pasa bio je najvjerojatnije i naš HRVATSKI OVČAR – predak današnjeg modernog psa kakvog mi poznajemo.
Od tog doba, Hrvatska i Hrvati biju boj za očuvanje svog identiteta.
DOSPIJEĆE HRVATSKOG OVČARA U DANAŠNJE PREDJELE
U brojnim zapisima nerazjašnjeno je pitanje na koje bi mogao odgovoriti veoma mali broj kinologa, a što se tiče podrijetla dospijeća našeg ovčara u krajeve koje mi danas nastanjujemo.
Upravo stoga, što i u najnovijoj literaturi nema autora koji sa sigurnošću tvrdi i dokazuje, da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima iz svoje prvotne domovine u područje današnje Hrvatske, pokušao sam na svoj način razjasniti ili barem pokušati ukazati na neke činjenice, glede ovog pitanja. Nadam se da sam u tome uspio, utoliko, ukoliko ove teze budu prihvaćene i razmatrane na višim kinološkim i znanstvenim razinama.
1.teza:
HRVATSKI OVČAR OBLIKOVAO SE U PRADOMOVINI HRVATA I SEOBOM HRVATSKIH PLEMENA, DOSPIJEVA NA PODRUČJE DANAŠNJE HRVATSKE
Koliko je ova teza prihvaćena, govori činjenica da gotovo svi autori napisa o hrvatskom ovčaru, domaći i strani, tvrde da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima oko VII stoljeća na područje današnje Hrvatske. Da je ova teza točna, prisjetimo se navoda Biskupa Petra iz 1374. godine, gdje u svom rukopisu opisuje ovog psa kao CANIS PASTORALIS CROATICUS
Po zapisima ovog Biskupa, Hrvati su ovog psa doveli prigodom seobe u novu postojbinu iz prvotne, te uz opis završava svoje pisanje na latinskom jeziku. Poznato je, međutim, da nisu sva Hrvatska plemena došla na ovo, današnje područje, već su se neka stopila s drugim narodima ili su jednostavno lagano izumirali. Odatle vjerojatno i neki psi koji su vrlo slični našem hrvatskom ovčaru. Među njima je svakako luks – pas iz bivšeg sovjetskog saveza (prema nekim autorima), te mađarski mudi – koji je nastao izravno od hrvatskog ovčara, a vjerojatno krvi hrvatskog ovčara imaju i neki sjeverno i srednjoevropski psi poput švedskog špica – šiperkia.
Slijedeći zapis o hrvatskom ovčaru slijedi 1719. godine iz pera Biskupa Petra Bakića, gdje isti samo potvrđuje prethodni zapis Biskupa Petra iz 1374., nadovezao se na njega i upotpunio.
Na osnovu čega se ove tvrdnje oba Biskupa oslanjaju, ostaje nepoznanica. Slične, ako ne i iste pse, možda su imali i neki drugi narodi od kojih su daljim odabirom, nastale nove pasmine. Sve tvrdnje i zapisi nastali poslije, oslanjaju se na onu iz 1374. godine. Jesu li doista to bili ovi i ovakvi psi kakve mi danas poznajemo ili ne, možemo samo naslućivati iz dosta šturog, ali ipak za ono doba dobrog opisa psa. Sigurno je da se opisi podudaraju, ali je isto tako zanimljivo da se opisi psa ne pojavljuju prije opisa Biskupa Petra iz 1374. godine, a tek potom 1719.godine. Na temelju čega Biskup Petar tvrdi da su Hrvati sobom doveli te pse? Tvrdi, ali ne potkrepljuje. Jedna tvrdnja nije ništa, ako pored nje ne stoji barem jedna činjenica koja ide toj tvrdnji u prilog. Treba što prije pretražiti stare crkvene knjige iz onog doba, ne bi li se pronašao pravi i vjerodostojniji zapis o tomu. Tvrdnje i zapisi koji se temelje na zapisima Biskupa Petra iz 1374., pa iako su zapisani nekoliko stoljeća kasnije, nisu siguran dokaz, da smo ga mi doveli sobom. Samo za napomenu, ovaj zapis pojavljuje se nekoliko stotina godina kasnije od prvog doseljenja, a prethodnih zapisa i tvrdnji nema. Uzmimo da je ova tvrdnja točna, čudno je kako se ne pojavljuju i drugi zapisi iz ostalih predjela Hrvatske. Ne budemo li u skoro vrijeme pronašli kakav sigurniji dokaz ili barem postavku o dolasku Hrvata sa svojim psima iz prvotne domovine, možemo govoriti i o hrvatskom ovčaru nastalom i na neki drugi način.
2. teza:
HRVATSKI OVČAR SE OBLIKOVAO NA PUTU SEOBE HRVATSKIH PLEMENA OD PRVOTNE DOMOVINE DO NAŠIH KRAJEVA
Ponovo se osvrnimo na prethodnu tezu. Autori napisa o hrvatskim ovčarima tvrde, mada možda i ne vjeruju, da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima iz prvotne domovine u današnje krajeve, te da se od tada do današnjih dana, gotovo nije promijenio. Vjerujem da će me veliki broj kinologa podržati kada kažem da je na hrvatskog ovčara veliki udio moglo imati i križanje s drugim psima onog doba prigodom seobe i nastanjivanja. Također treba naglasiti kako se hrvatski narod kroz povijest susretao s mnogim nedaćama od najezdi raznih bolesti, preko upada raznih osvajača do elementarnih nepogoda. Na ovim terenima, kao i na terenima gdje su bivali Hrvati, vodile su se žestoke borbe za opstojnost, događala su se velika kretanja stanovništva, države su mijenjale vladare i granice, kao i narodnost (ako se to može za ono doba govoriti), te je vjerojatno i naš pas imao sličnu sudbinu. Tako je križanje s psima drugih naroda moglo ostaviti trag na našem psu. Taj trag bi se mogao očitovati kroz polu uspravno i uspravno uho, kovrčavu i mirnu (ravniju) dlaku, kusavost i dugorepost, mali i veliki rast, agresivnost i dobroćudnost, crna boja i druge boje, te slično. Među ove tragove mogao bi se ubrojiti i već zaboravljeni karakterističan razdjeljak na grebenu, a neki su kinolozi čak tvrdili, da pravi hrvatski ovčar mora imati gotovo ravne očnjake sa sjekutićima, te obrnuto kovrčavu dlaku (dlaka se uvija od repa prema glavi,) pa čak i to da su se pojavljivali i primjerci sa sedam sjekutića(!?!). Mi to nismo iskoristili, no drugi možda jesu. Ako su Mađari od našeg psa stvorili svoju prepoznatljivu pasminu - mudi, zašto mi nismo mogli od nekog drugog, sličnog psa stvoriti (ali ne od mudia) svog psa kakvog danas poznajemo. Kako ovoj tezi ne ide puno u prilog, ostaje nam razmatrati slijedeće teze i pokušati zaključiti točno podrijetlo dospijeća našeg psa u ove krajeve.
3.teza:
HRVATSKI OVČAR SE OBLIKOVAO NA DANAŠNJEM PODRUČJU HRVATSKE I PRIJE DOSELJENJA HRVATA U OVE KRAJEVE
Ne postoji dokaz kako su Hrvati po doseljenju u ove krajeve, u novoj zemlji zatekli, navodno, stočarski narod (sa stokom, a bez pasa). To je u ono vrijeme bilo nezamislivo i nemoguće. Dakle, Hrvatska su se plemena po doseljenju u ove krajeve susrela s narodom koji je živio isključivo od stoke i postojao je, uvjetno rečeno, određeni tip psa koje su oni uzgajali. Možda je upravo to bio predak našeg hrvatskog ovčara! Ili je to bio tip psa od kojeg je nastao naš pas? Ne postoje zapisi po doseljenju Hrvata u ove krajeve, da su ih Hrvati doveli sobom, već se to tvrdi puno kasnije, 500-tinjak godina poslije. Jesu li ih Hrvati zaista doveli sobom ili su ih zatekli na ovom području, nije sigurno. Ali sigurno je da se od prvog spomena do danas nije puno promijenio.
4.teza:
HRVATSKI OVČAR OBLIKOVAO SE OD PASA SLIČNIH DANAŠNJEM HRVATSKOM OVČARU, ODNOSNO OD PASA KOJA SU ZATEKLA HRVATSKA PLEMENA PO DOSELJENJU I PASA KOJE SU DOVELI SOBOM PRIGODOM SEOBE
Postoji mogućnost da su Hrvati prigodom seobe u novu postojbinu poveli sobom svoje ovčarske pse uz stada, te su prigodom doseljenja vršena manje-više kontrolirana parenja sa psima koji su zatekli ovdje. Proizvod tog križanja mogao je biti prototip današnjeg hrvatskog ovčara. Međusobnim parenjima tih pasa i pasa koja su zatekla hrvatska plemena na ovom području, dobio se novi tip psa kojeg mi znamo, vrlo dopadljiva izgleda, dobre naravi i radnih osobina.
SAŽETAK
Sve četiri teze imaju svoju određenu težinu i mjesto, i mogle bi se u nedogled razmatrati, pronaći još koja teza, te vjerojatno nikada ne bismo bili sigurni u ispravnost i vjerodostojnost podataka. Samo uz stručno pomaganje starijih kinologa i znanstvenika, kao i na temelju radova povijesnih napisa i radova, koji donekle mogu pomoći razriješiti ovu tajnu podrijetla dolaska hrvatskog ovčara.
Osobno smatram, hrvatski ovčar nastao je, mada ne u ovom obliku, u prvotnoj domovini i to kao pulin – što potvrđuje podrijetlo imena i njegovo zadržavanje u narodu do danas, te se prilagodio novim uvjetima življenja i od tada do danas, nije se puno promijenio. Prva i četvrta teza mogu se uzeti kao stvarne, i osnova svemu, a u prilog tomu ide i prvi spomen hrvatskog ovčara tek 1374. godine i to, dakle, kad se hrvatski ovčar već ustalio sa svojim osobinama kao pasmina.
Iz svega ovoga možemo zaključiti, Hrvatski ovčar je stara hrvatska pasmina pasa, nastala od starih hrvatskih ovčara-pulina i od pasa koja su zatekla hrvatska plemena po doseljenju u ove krajeve, te se kao posljedica križanja ovih dvaju tipova pasa razvio «novi tip» psa kojeg mi danas nazivamo HRVATSKIM OVČAROM.
IME HRVATSKOG OVČARA
U rukopisu Biskupa Petra Horvata iz 1374. godine zapisano je prvo ime psa HRVATSKI ČOBANSKI PAS na latinskom jeziku CANIS PASTORALIS CROATICUS . Isti nazivi spominju se 1719., 1737., 1742., kao i 1752., ali u hrvatskom prijevodu stoji hrvatski ovčar, što baš i ne odgovara stvarnom prijevodu.
Pravi naziv pasmini daje i Dr. Otto Rohr «HRVATSKI OVČARSKI PAS». Pas obitava na području Hrvatske i to pretežito u istočnom dijelu Slavonije, te u Srijemu, dok je u manjem broju zastupljen i u drugim susjednim krajevima. Zbog navedenog, predloženo je i prihvaćeno ime HRVATSKI OVČARSKI PAS. Oko 1958. godine predlaže se da se ta pasmina nazove RAVNIČARSKIM OVČAROM, jer ga navodno ima i u drugim republikama (ex-Yu). S tim nazivom nisu se slagali kinolozi iz Hrvatske. Priznanjem te pasmine 16.ožujka 1968. godine službeno je nazvan hrvatskim ovčarom i to ime nosi i danas. Za ime HRVATSKI OVČAR najviše se zalagao prof. dr. Stjepan Romić. Među ostalim stoji u članku dr. Rohra «HRVATSKI OVČARSKI PAS pasminski znaci» objavljenom u časopisu «MOJ PAS» 1-2/1954. na strani 24.
Hrvatski kinološki savez upriličio je 09. prosinca 1995. godine Okrugli stol o hrvatskom ovčaru. Skup je pored razmatranja i promjene samog standarda razmatrao i pitanje imena hrvatski ovčar. Uz neke prijedloge kao što je HRVATSKI OVČARSKI PAS, HRVATSKI STOČARSKI PAS, HRVATSKI SELJAČKI PAS, ipak dogovoreno da se zadrži ime HRVATSKI OVČAR, što je skoro isto kao i sva druga nabrojena imena, a puno je kraće i pas je pod tim imenom i registriran kod Međunarodne kinološke federacije (FCI) . I zbog procedure o izmjeni imena odnosno promjene imena pasmine odustaje.
Kod seljaka naš pas ima svakojaka imena, a najčešća su PULIN, i nešto rjeđe BUJTAR, BUJTAR.
Pored toga koriste se i drugi nazivi kao: ČORDAŠKI PAS, ČUKO, ČOBANSKI PAS, SVINJAR ili SVINJARSKI PAS. Ipak, PULIN je najčešći naziv, te stoga treba vidjeti i njegovo značenje odnosno odakle potječe ime.
PULLI u Indiji označuje napadački način gonjenja odnosno skupljanja stoke pomoću pasa.
PULLI se na području Tibeta i Turkistana koristi za pse, te ima isto značenje, kao i u Indiji za gonjenje.
PULLI se nalazi u Dravidu jezika kojim govore narodi sjeverne Indije.
PULI se u mađarskoj literaturi spominje prvi puta oko 1751. godine, a riječi PULI i PULIN se na vrlo čudan način povezuju. Čini se da se na taj način silom željelo pokazati da se hrvatski ovčar (pulin) razvio od mađarskog ovčara (puli) koji u korijenu riječi sliči, a s oblikom i podrijetlom nemaju apsolutno ništa, osim činjenice da je hrvatski ovčar nastao puno, puno ranije od samog pulia. Sličnost se može tražiti u mudiu koji je nastao najvjerojatnije od našeg psa, a nikako drugačije.
Također, u latinskom jeziku postoji niz riječi koje podsjećaju na ovo ime; PULEX što označuje buhu kao kožnog nametnika i PULLUS u značenju mlade životinje. Korjen im je isti ili vrlo sličan.
Zanimljivo je pogledati malo i u englesko govorno područje. Ako se dobro pogleda način i uporaba radnih sposobnosti hrvatskog ovčara koji je čuvao stoku dok su njegovi vlasnici bili negdje sa strane ili čak na konjima, može se povezati s riječi PULL IN što otprilike označava potezanje uzdi konja.
Siljenje da je hrvatski ovčar i mudi jedna pasmina, što svjesno plasiraju neznalice i kinološki slijepci, nemaju nikakve veze, osim navedene činjenice, da je hrvatski ovčar najvjerojatnije predak današnjem mađarskom ovčaru mudiu.
Iz svega se dade zaključiti, hrvatski ovčar nastao je u prvotnoj hrvatskoj domovini, selio s hrvatskim plemenima i došao u današnje krajeve, te na tom putu oblikovao ime pulin i zadržao ga u narodu do danas.
RAZVOJ STANDARDA
Prvi puta su se hrvatski ovčari predstavili javnosti na prvoj međunarodnoj izložbi pasa svih pasmina u Zagrebu 29/30.10.1949. gdje je Dr. Rohr (29.10.1949.) održao predavanje «Naš autohtoni hrvatski ovčarski pas» . Iznesena je lokacija pasmine, opis tipova (lakši i teži) uz kratak prijedlog standarda. Ovo se može smatrati prvim standardom hrvatskog ovčara.
Od 1949. do 1955. godine vršena su sustavna ispitivanja na samom terenu, pri čemu je Dr. Rohr vršio ispitivanja vanjskih osobina i tjelesnih dimenzija hrvatskog ovčara. Tada je pregledano 570 pasa. Tjelesne dimenzije uzete su od 75 jedinki, i to 36 mužjaka i 39 ženki u starosti 3-5 godina. Na osnovu dobivenih podataka od 1941 do 1951.godine sastavljen je standard kojeg je dr. Rohr kao sastavljač predao Kinološkoj udruzi Hrvatske (KUH). Tada je KUH zatražio od Jugoslavenskog kinološkog saveza (JKS) koji se nalazio u Ljubljani da predloženi standard usvoji.
Komisiju koja je standard trebala pregledati predložio je KUH u sastavu Dr. Otto Rohr, Dr. Stjepan Romić, Vet. Krešo Došen, ing. Dušan Srdić, Tibor Lovrenčić i voditelj uzgojne knjige JKS-a Teodor Drenig. Nakon ispita za kinološke suce 21.04.1952. spomenuta komisija pregledala je standard koji je predstavio Dr. Rohr, te ga s nekim manjim izmjenama, komisija u cijelosti prihvatila. Na tom sastanku bio je nazočan i delegat KUH Bogdan Stopar.
Standard je potom dostavljen JKS, te je na zboru sudaca JKS 20.12.1952. prihvaćen. Mr. Ratimir Orban u članku «Hrvatski ovčarski pas» objavljenom u glasilu «MOJ PAS» naveden je zaključak da se standard prepiše i prevede na francuski jezik, a potom da se prijevod i izvornik vrate u KUH. Standard je trebao biti vraćen u tri primjerka, ali je vraćen u jednom. Samo prepisivanje standarda trajalo je duže od uobičajenog. Navodno je zamjereno kako prijevod ne odgovara duhu francuskog jezika, pa se čekala izmjena. Nakon nekoliko godina standard je ponovo došao na red, te su mu se ponovo našle bitne zamjerke i to u pogledu preopširnog opisa uši, boje i kvalitete dlake,...Nakon toga sastavljač standarda dr. Rohr u nekim dijelovima neznatno je izmijenio standard, suzio je opis oblika, izbacio podjelu na tipove (veći i manji),...Tijekom 1957.godine standard je prošao forme KUH, te je krajem godine predan stručnom savjetu JKS. Ponovo se pojavljuju zapreke i primjedbe, koje su uvažene, te je 1958. godine standard ipak predstavljen stručnom savjetu JKS u Zagrebu. Tada je donesena odluka da se nacrt da Specijalnoj komisiji JKS koju bi činio predstavnik iz Hrvatske, predstavnik iz Slovenije i predstavnik iz Srbije, te 10 pasa koji su se morali izvesti na Međunarodnu izložbu, ali ovaj puta u Beograd 1958.godine.
KUH je odustao od ponovnog prikazivanja, jer je zaključeno da je na 6 izložbi od 1949 do 1955. bilo prikazano 65 pasa, te da je to sasvim dovoljno. Plenum JKS koji je održan u Beogradu 1958.godine zaključio je da su psi dobro poznati, te da je potrebno samo standard s nekoliko slika proslijediti stručnom savjetu JKS. Mora se naglasiti da je taj standard, manje-više, JKS već prihvatio 1952.godine. Ovim se standard primakao završnici, ali se pojavio novi prijedlog izmjene imena pasmine, te je predloženo da se nazove ravničarskim ovčarom, a nikako hrvatskim. Od 1958. do 1968. godine gotovo da i nema nikakvih podataka o standardu. Na osnovu predstavljene dokumentacije, 16.03.1968. hrvatski ovčar priznat je kao pasmina od strane Jugoslavenskog kinološkog saveza, te se prijavljuje u FCI i traži priznanje. FCI je hrvatskog ovčara kao Jugoslavensku pasminu priznao 31.01.1969. pod brojem 277, a pasmina je svrstana u I. FCI skupinu pod brojem 31.(skupina ovčarskih pasa – ne podliježe radnom ispitu). Još se nekoliko puta raspravljalo o samom standardu, da bi tek tijekom 1995. godine nakon nekoliko uspješnih, održan Okrugli stol o hrvatskom ovčaru, u Zagrebu 09.12.1995. na kojemu je donijet prijedlog novog standarda hrvatskog ovčara.
SRODNE I SLIČNE PASMINE
Već na samom početku ovog pisanja treba naglasiti da hrvatski ovčar nema srodnih pasmina pasa, ako isključimo mudija. No, u svijetu postoji čitav niz pasa za koje bismo mogli reći da su slične našem psu.
Tu sličnost mogli bismo podijeliti na oblik i na rad.
Pasmine, oblikom slične našem psu, možemo naći u našoj bližoj sredini kao i one u dosta udaljenim zemljama, ali koje su povijesno vezane za doseljenje Hrvata. To su sve pasmine koje spadaju u skupinu špiceva – vrlo inteligentnih i brzih pasa, a koji su svi porijeklom vezani. Sjetimo se samo malog belgijskog špica-šiperkia, norveškog, finskog, laponskog, karelijskog,...
O MUDIJU kao pasmini već je dosta rečeno, no, i ovdje treba istaći da je nastao puno kasnije nego naš pas, te da je nastao od hrvatskog ovčara i ondašnjih pasa(na taj način se može tumačiti veliki raspon boja), a sačuvao se u izoliranim dijelovima Mađarske pareći se u srodstvu (zbog toga je finije građe). Pogledamo li povjesne granice Hrvatske i Mađarske, te prostor na kojem se uzgajao, lako dolazimo do postavljene teorije: Mudi je nastao od hrvatskog ovčara.
Dolazeći u današnje predjele, dio hrvatskih plemena se odvojio i uputio na sjever Evrope. Tamo nalazimo pse za koje možemo reći da su također slični našem psu. To su tamo dobro poznati i priznati špicevi:
VELIKI NJEMAČKI ŠPIC se prvi puta spominje oko 1450.godine, a Grof Eberhand Zu Sayre Buffon u svojim zapisima 1750. godine iznosi tezu da je špic praotac svih pasa. Ovaj je pas visok 46 cm, tolerancija je +-4cm. Jedna od boja je i crna. Pored ovog, njemački špic se pojavljuje u još 4 veličine, kao vučji špic visok 50 cm +-5cm), srednji špic (visok 34cm +-4 cm), mali špic (visok 26 cm +-3cm) i patuljasti špic (visik 20 cm +-2cm). Zanimljivo je spomenuti da je mali špic izvezen iz Njemačke (Pomerania), te je dobio naziv pomeranac. U Engleskoj se takav pomeranac razvio u zasebnu pasminu koju FCI ne priznaje.
NORVEŠKI ŠPIC je stara Norveška pasmina pasa koja je korištena za čuvanje stada i goveda, te kao pas u domaćinstvu. To su snažni psi, visoki oko 45 cm, vrlo živahni i borbeni, kao ovčari su izuzetno brzi i bučni pri radu. Rijetko se pojavljuju u crnoj boji.
LAPONSKI ŠPIC je Švedska pasmina pasa priznata 1944.godine, ali se u Laponiji i sjevernoj skandinaviji uzgaja odavno. Pametni, hrabri i odani, svojom visinom 45-50 cm (ženke do 5 cm niže) i bojom koja može biti i crna uvelike podsjeća na hrvatskog ovčara.
ŠIPERKI je mali Belgijski špic koji je u prošlom stoljeću služio u natjecanju u hvatanju štakora, a prije toga kao ovčarski pas. Dobar čuvar i živahan, neprijatan prema nepoznatima. Djeluje vrlo neugledno visine do 28 cm. Zanimljivo je da se i šiperki šteni bez repa, upravo kao i naš pas. Crne je boje.
NJUFAUNDLENER ima također zanimljiv put nastanka. Legendarni pas iz bajke o Petru Panu, njufaundlend-čiji je doskorašnji predak bio vuk, što tvrde najsmijeliji kinološki autori kao što je i Margaret Boot Chern (The new komplete Newfoundland). Ista autorica čak tvrdi da je to američki vuk, dok prema najnovijim saznanjima (Olsen&Olsen) predak njufiću bio je jedan jugoistočni azijski oblik vuka manjeg rasta, koji se lagano širio svijetom sve do američkog tla. Naš je pas nastao od sličnih predaka – azijskog malog vuka.
Sličnost možemo tražiti i u drugom našem psu koji je na dobrom putu da izumre ili je već izumro, a to je TURKO – ISTARSKI OVČAR, koji je po usmenim predanjima srednje visok pas kovrčave dlake, javlja se u više boja. Ima rep, a uške su mu preklopljene. Najvjerojatnije je izumro u tom obliku. Potomke turka-križanaca još se može naći u nekim zabitijim selima Istre.
Uzmemo li u obzir sličnosti radnih osobina, pored određenih sličnosti s nekim sjeverno evropskim špicevima, sličnost možemo naći i u BORDER COLLIU koji osim želje i žara za radom skoro nema ništa. Ovo je izuzetan radni pas koji se zbog svojih osobina sve više širi u agility sportu, te u natjecanju ovčarskih pasa. Pas je osnovno crne (ili neke druge osim bijele) boje i bjelinama po tijelu i glavi.
Jedna samo po temperamentu i boji slična slićna pasmina je i Belgijski ovčar-Grenandel, koji je također dobar agility pas, te pas za sportska natjecanja.
Najveća sličnost postoji s dvije pasmine, mudiem koji je niži od našeg i javlja se u više boja, ima rep i uspravne uši. Vrlo je sličan, te se lako može, tko ih ne pozna, zamijeniti. Druga pasmina je Šiperki - koji je niži dosta od našeg psa, javlja se u crnoj boji, ima uspravne uši, srednje duge i ravne dlake, a šteni se bez repa.
Puli kao pasmina, što se često veže uz hrvatskog ovčara, osim korijena imena PULI (našeg psa zovu PULIN) nema više ništa zajedničko. Čak ni oblika.
Na kraju treba reći da je hrvatski ovčar jedini i vječan, a svaka sličnost može se tražiti sa psima koji su nastali na putu seobe hrvatskih plemena iz prvotne domovine u današnju, a nikako da je naš pas nastao od nekog već priznatog psa.
Hrvatski ovčar je starohrvatska pasmina pasa nastala kao dugogodišnji odabir najboljih pasa koji su služili za ovčarenje, te kao takav, uz neznatna križanja s drugim psima, stigao iz prvotne domovine s prvim hrvatskim plemenima u današnju Hrvatsku. Kao takvog mi smo ga pokazali svijetu, on ga je prepoznao i priznao kao pasminu 1969. godine.
HRVATSKI OVČAR U BRODSKO-POSAVSKOJ ŽUPANIJI
Hrvatski ovčar kao jedna od dvije, najzastupljenijih samorodnih pasmina u našoj Županiji, Županiji Brodsko-Posavskoj, samostalno se zadržao u uzgoju seljaka koji je težio isključivo radnim osobinama pasa. Upravo zbog toga, hrvatski ovčar se mogao viđati kod nas, ne na izložbama – već po selima, u više varijacija. Bilo je tu povremeno i ubacivanja svjesno ili nesvjesno i strane krvi, pa čak i križanja s drugim pasminama.
Sagledavajući stanje u Županiji Brodsko-Posavskoj, tadašnjoj općini Slavonski Brod, Kinološko društvo BROD Slavonski Brod, vođeno tadašnjim predsjednikom, a u dogovoru s Hrvatskim kinološkim savezom, tadašnjim Kinološkim savezom Hrvatske, pokrenuta je akcija za očuvanje hrvatskog ovčara. U akciju je uključeno neslužbeno na lokalnoj razini, pored Kinološkog društva i jedno ekološko društvo iz Slavonskog Broda koje je skrbilo o Gajni – tipičnom prisavskom pašnjaku, na kojem je pasla stoka i koju su čuvali psi u tipu hrvatskih ovčara. Ova akcija i suradnja ove dvije udruge, kasnije se pokazala dobrom.
Dogovorno,1988 .godine kinološka društva iz Slavonskog Broda, Županje i Đakova pokreću, uz suglasnost Hrvatskog kinološkog saveza, akciju upisivanja pasa u uvjetnu rodovnicu, tadašnji Jugoslavenski uslovni rodovnik (JUR).
Komisija, u sastavu Radmilo Gajić i Vlado Kovačić, uz vođenje na terenu od strane pomenute dvije udruge, obilazila je vlasnike pasa u tipu hrvatskih ovčara na području današnje županije i to u selima Oprisavci, Poljanci, Bicko selo, a prema unaprijed načinjenom popisu 30-ak pasa, izvršila pregled i ocjenjivanje, te upis u JUR.
Psi su bili svi iz poznatih linija (2 generacija i dalje), ali se roditelji nisu upisivali, jer se nije moglo sa sigurnošću potvrditi podrijetlo pasa. Isti su psi potom upisani kao potomci nepoznatog podrijetla.
Ovo se ujedno može smatrati i prvom specijalnom izložbom hrvatskih ovčara u Županiji, pri čemu je rodovnicu dobilo 8 pasa. To je ujedno bio dobar znak za uzgoj hrvatskog ovčara, jer nisu imali većih nedostataka i dio ih je bio prirodno kratkorepo, čvrsto uspravnih uški, tamnih očiju, dobre naravi i temperamenta. Svi su kao takvi ocjenjeni vrlo dobro.
27.11.1989. prijavljuju se prva legla hrvatskih ovčara prvoupisanih u JUR (iz prethodne akcije) koji su tada predstavljali osnovu za dalji uzgoj.
To su bili:
LUJZA JUR 40137 HO x BOBI JUR 40130 HO
BULICA JUR 4O139 HO x BOBI JUR 40130 HO
NINA JUR 40136 HO x BONZO JUR 40136 HO
CIGA JUR 40131 HO x BONZO JUR 40136 HO
BULICA JUR 40138 HO x BOBI JUR 40130 HO
LOLA JUR 40140 HO x BOBI JUR 40130 HO
GARA JUR 40140 x BONZO JUR 40136 HO
LAJKA JUR 40134 HO x BONZO JUR 40136 HO
BULICA JUR 40139 HO x BONZO JUR 40136 HO
LOLA JUR 40140 HO x BOBI JUR 4013
Kao što se vidi, neka su legla odmah ponovljena, kako bi se prije došlo do brojnosti pasa.
U uzgoju se uveo registar uzgoja koji se vodio na lokalnoj razini (kinološko društvo) i odnosio se na praćenje parenja, štenjenja i ishoda s izložbi.
Među prvim uzgajačima, prije akcije, bio je Edvard Babić koji je takoreći - začeo uzgoj u našoj županiji, a potom i ostali.
Bilo je i pasa koji nisu mogli udovoljiti osnovne zahtjeve.
Od prvoupisanih pasa u JUR u prvoj generaciji su se pojavili psi koji su se pokazali vrlo dobrim u uzgoju i na izložbama.
Tako npr. Bonzo i Gara daju Fila, koji se pokazao u daljem uzgoju jako stabilnim rasplodnjakom i davao je tamno oko, dobru dlaku i kratkorepost.
Bobi i Lujza daju Dacu koja parena Filom daje Sokola, a ovaj paren sa Stelom (kuja pune rodovnice) daje Jana – prvog Svjetskog prvaka najmlađih Bern 1994. Druga sestra Dunja parena s Bujom daje Bana – viceprvaka svijeta Bern 1994.
Negdje krajem 1990. i početkom 1991. narušava se situacija u kinološkom društvu, počinje se s osporavanjem postignutog (obostrano, kinološko društvo-ekološko društvo), a obzirom da je izrada rodovnica, pregled pasa i troškovi sudaca išlo na teret društva ili je isto od HKS dobilo kao poticaj okupljanju uzgajača i unaprijeđenje pasmine, Kinološko društvo «BROD» Slavonski Brod tražilo je neku sigurnost kroz zaštitu uzgojnih prava društva (društvo se vodilo kao uzgajač). Kako su vlasnici pasa bili priklonjeni jednoj strani i nisu željeli surađivati, kinološko društvo donijelo je odluku da se pošalje svima dopis kojim se traže određene obveze. Neki su se odazvali, a neki nisu. Svi psi, za napomenu, koji su bili u uzgoju Društva bili su zavedeni u uzgojni registar (sve pasmine). U međuvremenu dolazi do smjene tadašnjeg predsjednika i tajnika, kada rodovnice gornjih pasa iz uzgoja društva zajedno s registrom o uzgoju (svih pasa) tajanstveno nestaju. Rodovnice su se pojavile nakon nekih mjesec dana
kod voditelja uzgoja (navodno joj je donesao smjenjeni predsjednik). Nova uprava društva, dogovara se s tajnikom ekološkog društva i prepuštaju novoosnovanom Klubu Jugoslavenskih autohtonih pasmina pasa - Slavonski Brod (čiji je predsjednik bivši predsjednik društva) skrb o svim autohtonim pasminama.
Kasnije se utvrdilo da su izdani prijepisi, upravo onih, koje su prije pominjane kao nestale, pa nađene rodovnice.
Tijekom vremena, osamostaljivanjem HKS-a, Klub mjenja naziv u Knološki klub Hrvatskih autohtonih pasmina pasa HRVATSKI OVČAR Slavonski Brod, a potom ponovo u KINOLOŠKI KLUB HRVATSKIH AUTOHTONIH PASMINA PASA - SLAVONSKI BROD te preuzima organiziranje specijalnih izložbi svih Hrvatskih pasmina pasa, koje odmah prerastaju u najveće i najkvalitetnije priredbe oblika hrvatskih autohtonih pasmina pasa.
Trenutno stanje u uzgoju
Hrvatski ovčar je zasigurno kao i Hrvatski narod do svoje afirmacije prolazio, ali i još uvijek prolazi teška iskušenja. Kad se pogleda unazad. koliko je bilo potrebno vremena, truda i odricanja, kako bi se priznao standard u bivšem Jugoslavenskom kinološkom savezu, kao osnovu za priznanje od Međunarodne kinološke federacije, pa kad se pogleda stanje prije i stanje poslije osamostaljenja Hrvatske i Hrvatskog kinološkog saveza, možemo zasigurno reći da je učinjeno, kako za hrvatskog ovčara, tako i za ostale autohtone pasmine, više nego očekivano puno.
Hrvatski je ovčar priznat 1969.godine, kao hrvatska pasmina priznat 1992.godine i od tada do danas, naš pas živi svoj život.
Razdruživanjem ili osamostaljenjem HKS zatekli smo, možemo reći sa sigurnošću, zbrku oko autohtonih pasmina. Rodovne knjige su vođene i u Ljubljani, i u Beogradu, i u Zagrebu, tako da se dobar dio dokumenata zagubio. Među tim dokumentima su rodovne knjige prvih hrvatskih ovčara - osnova uzgoja. Iz tih su središta dolazila razna pravila i propisi, neozbiljne odluke i rješenja. Od svih autohtonih pasa nekadašnje Jugoslavije najbolje su prošli hrvatski ovčar i šarplaninac. Šarplaninac nije tema ovog pisanja, a hrvatski ovčar je na startu bio u prednosti, jer je dobio naziv Hrvatski ovčar i kao takav već određen nacionalno, iako je i to ime teško stekao..
Naš je pas bio zapušten, politika se vodila na krivim mjestima, a sve to je tiho prešućivano. Hrvatski kinološki savez je zapušteno stanje nadvladao, doneo je Odluku o otvaranju Hrvatske uvjetne rodovnice i tom prigodom upisao veliki broj pasa nepoznatog porijekla u Hrvatsku uvjetnu rodovnicu, pokrenuo okrugle stolove o hrvatskom ovčaru, pridonijeo unaprijeđenju pasmine i njene predstavke u svijetu, te ishodovao priznanje hrvatskog ovčara, uz ostale autohtone pasmine Hrvatske, hrvatskom pasminom.
Ipak, nije sve sjajno. Ima još puno posla i obveza koje su pred svima nama:
• Osposobljavanje stručnog kadra
• Stanje u uzgoju
• Pasminski klubovi
• Prezentacija u svijetu
Stručni kadar nam je više nego jadan. U ocjenskim listama se može naći i ovakav opis pasa:»...oko je srednje svjetlo,...» a kad znamo da je takav opis dala osoba koja kroji uzgojnu politiku hrvatskog ovčara, onda je sve jasno. Držim da prije svega sudac na specijalnoj izložbi može biti samo kinološki sudac koji je ujedno i uzgajač hrvatskih ovčara, a nikako kinološki sudac koji pasminu poznaje jedino kao materijal s polaganja sudačkog ispita. Dakle, treba načiniti popis sudaca za hrvatske ovčare koji će u svakom trenutku vidjevši psa moći barem donekle reći od kojih pasa potječe ili ako ne to, onda barem, vidjevši psa i njegovu rodovnicu, može reći što će isti dati kao jedan od roditelja i preporučiti prave kuje za njega, odnosno mužjake za nju. Trenutno takvih sudaca skoro da i nemamo. Isto tako i uzgajače treba educirati da znaju čitati standard, kako se ne bi povodili za «sudačkim» željama gotovo suprotno od standarda. Stoga treba obvezatno svake godine održavati okrugle stolove za unaprijeđenje hrvatskog ovčara, a samim time donijeti i strategiju unaprijeđenja hrvatskog ovčara.
Stanje u uzgoju možemo opisati dobrim, gledano u cjelini. Ipak, ja sa sigurnošću ne mogu tvrditi da je određeni pas upravo taj pas, jer se zna da su nam uvjetne rodovnice unijele veliku pomutnju u uzgoju s jedne strane i veliku prednost s druge strane. Psi koji nisu mogli dobiti uzgojnu dozvolu zbog određenih mana ipak su išli u uzgoj i kao potomci nepoznatih roditelja upisivani u uvjetnu rodovnicu. Na taj smo način zatvarali uzgojni krug i učvršćivali određene mane, a koje se sada počinju javljati. S druge strane, da nije bilo upisivanja u uvjetne rodovnice, pitanje je koliko bismo imali hrvatskih ovčara danas. Pogledamo li današnje rodovnice, možemo vidjeti da je gotovo 90% pasa porijeklom iz uvjetnog rodoslovlja (od 1990.). Prema tome, ne smijemo se previše okretati unazad jer od silnog okretanja, nećemo vidjeti naprijed. Moramo prije svega načiniti popis svih pasa koji su ocjenjivani odličnom, pa naniže ocjenama, s pregledom potomaka određenih pasa. Nešto slično je pokušavano u Slavonskom Brodu, međutim nije baš uspijelo. Ali volja je postojala. Na taj ćemo način moći doći do kvalitetnih linija i predviđanja u uzgoju, što sada nije nikako moguće. Postoje razmišljanja da se hrvatski ovčar razdijeli na radne i izložbene pse što bi bilo izuzetno štetno za ovog psa. Postoje mišljenja i da se hrvatski ovčar podijeli po veličinama (mali, srednji, veliki), ušima (uspravne ili poluuspravne), repu (repati i kusavi), . . . Sve to unosi zbrku u redove uzgajača i stočara, tako da se oni priklanjaju trendovima sudaca, onoga što se njima sviđa.
Osnovna zadaća i prioritet svih uzgajača i kinoloških sudaca mora biti osnivanje STOŽERA UDRUGA UZGAJAČA HRVATSKIH OVČARA HRVATSKE ili druge Udruge istog cilja, sa članicama u županijama - po jedna u svakoj. Na ovaj bi način hrvatski ovčar bio pokriven u cjelosti po svim županijama, i sve informacije o hrvatskim ovčarima slijevale bi se u taj savez koji bi iste informacije plasirao zainteresiranim putem svoga biltena ili glasila. Županijski klubovi bi morali voditi svu skrb za hrvatske ovčare u svom području djelovanja, od održavanja specijalnih smotri, uzgojnih pregleda, okrugle stolove uzgajača i sudaca županije, načiniti popis pasa na terenu, otvoriti lokalne rodovne knjige i plan uzgoja,... Stožer ima za zadatak okupiti sve Udruge hrvatskih ovčara i zajedno s njima unaprijediti pasminu kroz održavanje Glavne uzgojne smotre hrvatskih ovčara, izdavanje biltena ili glasila saveza, odlazak organizirano na sve velike evropske i svjetske izložbe te neke međunarodne koje imaju težinu, vođenje posebne uzgojne liste svih pasa u uzgoju i objavljivanje rezultata uzgoja, godišnje jednom izdati posebno izdanje kao katalog svih plasiranih pasa na Glavnoj uzgojnoj smotri hrvatskih ovčara, kao i ostale poslove koje se čine potrebnim.
Da bi se u svijetu naš pas razlikovao od ostalih sličnih (npr.mudi) moramo agresivnije se prezentirati svijetu. Internet je danas uobičajen za one koji žele više. Mi niti nemamo otvorene stranice na internetu o našim psima. Kako onda možemo očekivati da svijet, osim što se pokažemo na Evropskim i svjetskim izložbama (koje su samo jednom godišnje) upozna i zavoli našeg psa. Nismo ništa učinili niti na radnom planu hrvatskog ovčara kao ovčara a tvrdimo da je jedan od najboljih ovčara svijeta. Imamo zainteresiranih koji bi to radili samo ih treba financijski podržati, i vjerujem da će vremenom biti sve više takvih natjecatelja. Također, medijski možemo pokriti veliko područje, internet stranice, CD rom, video zapisi,... Mi o tome niti riječi, ali nadajmo se da će se u skoro vrijeme netko i ovime pozabaviti.
Hrvatski kinološki savez je u ovom stadiju jedini krivac za sve loše i jedini zaslužni za sve dobro o hrvatskim ovčarima. A što mi činimo? Osim kritike, da ne spominjem uobičajenu frazu za to, ne činimo apsolutno ništa.
Pojavile su se neke ideje i određena skupina ljudi radi na tome, ali o rezultatima možemo pričati naknadno.
SMJERNICE ZA DALJI RAD
Hrvatski ovčar je jedna od najstarijih pasmina pasa na svijetu, koja je stigla s prvim hrvatskim plemenima iz prvotne domovine u novu postojbinu Hrvatsku, i od tada do danas, nije se puno promijenio. Kao takav zaslužuje, ne samo da ga sačuvamo kakav jest, već i da ga unaprijedimo, i budućim generacijama ostavimo psa dopadljiva izgleda i nadasve dobrih radnih osobina.
Prije nego li se odlučimo o tome što želimo s našim psom, moramo se odlučiti želimo li svog psa zadržati ovakvog kakvog imamo s malim nadogradnjama, ili želimo posve novog psa koji će zadovoljavati sasvim neke druge ciljeve.
Mijenjajući mu vanjštinu, mijenjamo mu manje-više i nutrinu, fenotip i genotip. To znači da neki uzgajači nemaju sluha za hrvatskog ovčara. Traže velikog psa i dobivaju ih, nesvjesno vršeći odabir pasa visinom a ne «osobom», pas postaje veći i teži, težeg kostura (a time se zna ponekad promijeniti i oblik šape, mačja postaje žličasta ili čak zečja), mirnijeg temperamenta, što sve izravno dovodi do gubljenja pasminskih osobina.
U ovom trenutku, hrvatskom ovčaru treba dati priliku na mnogim područjima kinologije, prateći ga medijski sve do potpunog prosperiteta. Za boljitak crnog vragolana potrebno je djelatnosti provoditi na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Na lokalnoj razini treba :
• okupiti sve vlasnike i uzgajače hrvatskih ovčara u jednu Udrugu uzgajača hrvatskih ovčara koja pokriva cijelu županiju
• načiniti popis svih pasa bez obzira na njihovu kvalitetu; skupno, po ishodima sa izložbi, po ostvarenim parenjima, kvaliteti potomstva, krvnim linijama,...
• održavati najmanje jednom godišnje Klupsku izložbu hrvatskih ovčara na kojima bi se proglasio najbolji mužjak i najbolja ženka, najbolji uzgojni par, uzgojna skupina, te uvesti i uzgojni slijed po majci i uzgojni slijed po ocu (uzgojni sljedovi čine najmanje 3 psa iz 3 uzastopne generacije, djed-otac-unuk odnosno baka-majka-unuka, i po tipu moraju biti ujednačeni i kretati se prema boljem), proglasiti najboljeg uzgajača (samo uzgajačima s priznatim uzgajačnicama), najboljeg vodiča,...
• donijeti prijedlog Pravilnika o uzgoju hrvatskog ovčara
• pokrenuti glasilo kluba, npr. «OVČAR SENIOR», koji bi trebao izlaziti najmanje 2 puta godišnje,
• odlaziti organizirano na sve veće kinološke priredbe, a poglavito na specijalne izložbe hrvatskih ovčara, na evropske i svjetske izložbe,...
• načiniti popis stručnog kadra Kluba (suci oblika, suci rada, voditelji tečaja, markiranti,...)
• načiniti uzgojnu listu pasa, posebno mužjaci, posebno ženke
• pred svaku klupsku izložbu obvezatno održati okrugli stol o hrvatskom ovčaru (može se održati i po okončanju izložbe)
• pred donošenje plana rada za dolazeću godinu, održati koordinaciju kinoloških udruga županije i susjednih kinoloških udruga iz drugih županija kako se ne bi poklapale ili duplale priredbe.
Na regionalnoj razini svakako treba poraditi na povezivanju vlasnika i uzgajača hrvatskih ovčara međusobno kroz razna druženja i stvarati zdravu konkurenciju, oživiti koordinaciju uzgajača regije (Osijek-Brod-Đakovo-Vinkovci-Županja-Požega...) te poticati razne akcije za unaprijeđenje pasmine.
Na nacionalnoj razini treba najprije poraditi na:
• osnovati STOŽERNU UDRUGU UZGAJAČA HRVATSKIH OVČARA HRVATSKE sa sjedištem u Brodu ili Đakovu, a čiji predsjednik mora biti kinološki sudac i uzgajač
• po osnutku ovog stožera, prići osnutku županijskih klubova uzgajača hrvatskih ovčara tamo gdje već nisu osnovani, a koji bi okupljali sve uzgajače iz svoje županije kao i vlasnike, te vodile potpunu skrb za ovu pasminu u svojoj županiji
• pokrenuti bilten koji bi poslije prerastao u glasilo uzgajača hrvatskih ovčara u kojem bi svaka članica morala za svaki broj tog biltena ili glasila dati izvješće o svom radu (u obliku novinskog izvještaja) za protekli period od posljednjeg izvješća, potom stručni dio - standard u cijelosti te standard po cjelinama uz različite komentare i prijedloge za poboljšanje tipičnosti pasmine, škola kinologije (za buduće suce i suce pripravnike), izvješća sa izložbi, uzgojnih pregleda, smotri, pregled ostvarenih legala i pregled prijavljenih parenja, dobijene kombinacije parenja, aktualni popis najboljih mužjaka i ženki, top-ten hrvatskih ovčara, predstavke uzgajača, predstavke sudaca, popis uzgajačnica, pregled tiska iz drugih glasila, . . .
• utemeljiti STOŽERNU UZGOJNU IZLOŽBU HRVATSKIH OVČARA HRVATSKE čiji cilj mora biti uzdizanje hrvatskog ovčara na višu izložbeno-uzgojnu razinu i promidžbe u nas i u svijetu, a sve ishode objaviti i obvezno podići na internet. Ova bi stožerna uzgojna izložba hrvatskih ovčara prvu godinu mogla ići kao čisto izložbena priredba do donošenja Pravilnika o radu hrvatskog ovčara, a od tada izložba treba prerasti u izložbeno-radnu priredbu tako da se svakog psa starijeg od 18 (ili 24) mjeseca testira u radu i kao takvom se daje konačna ocjena. Samo pas stariji od 18 (24) mjeseca može biti SLAVODOBITNIK STOŽERNE UZGOJNE IZLOŽBE HRVATSKIH OVČARA HRVATSKE za određenu godinu. Ustanovili bi se razredi 3-6, 6-9, 9-12, 12-18, 18-24, preko 24 mjeseca i veterani, te posebna natjecanja JUNIOR, SENIOR i VETERAN HENDLER, UZGOJNI SLIJED PO OCU, UZGOJNI SLIJED PO MAJCI, UZGAJAČNICA, PAR, SKUPINA, NAJBOLJI MUŽJAK I NAJBOLJA ŽENKA HRVATSKE za određenu godinu. Takvi prvaci predstavljali bi jedine Hrvatske prvake pasmine (na ishod ne utječe broj osvojenih CAC ili CACIB titula). Ova izložba treba mijenjati domaćina svake godine, s planom priređivača do 3 godine unaprijed (mora se znati unaprijed 3 godine tko će bit domaćin slijedeće), te donijeti pravila priređivanja ovakve izložbe. Također, trebalo bi uvesti i novi način ocjenjivanja tako da se mogu dodjeljivati ocjene: nije pristupio, odustao, isključen, nedovoljan, dovoljan, dobar, vrlo dobar, odličan i odličan-preporuka, s time da se svakom psu uz ocjenu mora dati i njegov poredak (npr. vrlo dobar-14.). Psu kojega vlasnik izvede prije završetka ocjenjivanja iz kruga, oduzima se stečeno, a vlasniku se može dati i odgovarajuća sankcija, što treba regulirati pravilnicima
• izraditi promidžbene materijale našeg psa i stupiti u vezu sa zainteresiranim stranama u svezi izdavanja poštanskih marki, dopisnica, razglednica, telefonskih kartica, doplatnih marki,... S ministarstvom turizma pokušati dogovoriti sve hrvatske pasmine kao turistički znak Hrvatske, s resornim ministarstvom vidjeti mogućnost financiranja troškova DNA analize hrvatskih ovčara od strane države, svim Veleposlanstvima ponuditi hrvatske ovčare kao poklone i pokušati preko istih možda ući u razmjenu za druge pasmine, načiniti pravilnike o radu hrvatskih ovčara i krenuti sa ispitima, izlaganje na svim većim izložbama u nas i u svijetu, održavati redovito okrugle stolove o hrvatskim ovčarima, osposobljavati mlade i buduće suce, organizirati kinološki kamp na kojem će se učiti kinologija u praksi i riječi, osnovati INFO CENTAR - HRVATSKI OVČAR, otvoriti stranicu na internetu, . .
Vjerujem da će ovaj napis o smjernicama za dalji rad u uzgoju hrvatskih ovčara doprinijeti da se konačno počne razmišljati o hrvatskom ovčaru kao psu budućnosti - svestrane uporabe i ljepote.
Završna riječ: Ovaj materijal je skraćena verzija HRVATSKI OVČAR – JUČER, DANAS, SUTRA mog autorstva a puni materijal se može naći na online knjižarama i web forumima u više izdanja.
Isto se može dobiti i od mene izravno tražeći. |
|
