Buco
Site Admin
Pridružen/a: 24. 05. 2008.
Postovi: 254
|
 Postano: pon sij 19, 2009 11:33 pm Naslov: Dospijeće hrvatskog ovčara u današnje predjele |
 |
|
U brojnim zapisima nerazjašnjeno je pitanje na koje bi mogao odgovoriti veoma mali broj kinologa, a što se tiče podrijetla dospijeća našeg ovčara u krajeve koje mi danas nastanjujemo.
Upravo stoga, što i u najnovijoj literaturi nema autora koji sa sigurnošću tvrdi i dokazuje, da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima iz svoje prvotne domovine u područje današnje Hrvatske, pokušao sam na svoj način razjasniti ili barem pokušati ukazati na neke činjenice, glede ovog pitanja. Nadam se da sam u tome uspio, utoliko, ukoliko ove teze budu prihvaćene i razmatrane na višim kinološkim i znanstvenim razinama.
1.teza:
HRVATSKI OVČAR OBLIKOVAO SE U PRADOMOVINI HRVATA I SEOBOM HRVATSKIH PLEMENA, DOSPIJEVA NA PODRUČJE DANAŠNJE HRVATSKE
Koliko je ova teza prihvaćena, govori činjenica da gotovo svi autori napisa o hrvatskom ovčaru, domaći i strani, tvrde da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima oko VII stoljeća na područje današnje Hrvatske. Da je ova teza točna, prisjetimo se navoda Biskupa Petra iz 1374. godine, gdje u svom rukopisu opisuje ovog psa kao CANIS PASTORALIS CROATICUS ili Hrvatski čobanski pas. Po zapisima ovog Biskupa, Hrvati su ovog psa doveli prigodom seobe u novu postojbinu iz prvotne, te uz opis završava svoje pisanje na latinskom jeziku. Poznato je, međutim, da nisu sva Hrvatska plemena došla na ovo, današnje područje, već su se neka stopila s drugim narodima ili su jednostavno lagano izumirali. Odatle vjerojatno i neki psi koji su vrlo slični našem hrvatskom ovčaru. Među njima je svakako luks – pas iz bivšeg sovjetskog saveza (prema nekim autorima), te mađarski mudi – koji je nastao izravno od hrvatskog ovčara, a vjerojatno krvi hrvatskog ovčara imaju i neki sjeverno i srednjoevropski psi poput švedskog špica – šiperkia. Slijedeći zapis o hrvatskom ovčaru slijedi 1719. godine iz pera Biskupa Petra Bakića, gdje isti samo potvrđuje prethodni zapis Biskupa Petra iz 1374., nadovezao se na njega i upotpunio.
Na osnovu čega se ove tvrdnje oba Biskupa oslanjaju, ostaje nepoznanica. Slične, ako ne i iste pse, možda su imali i neki drugi narodi od kojih su daljim odabirom, nastale nove pasmine. Sve tvrdnje i zapisi nastali poslije, oslanjaju se na onu iz 1374. godine. Jesu li doista to bili ovi i ovakvi psi kakve mi danas poznajemo ili ne, možemo samo naslućivati iz dosta šturog, ali ipak za ono doba dobrog opisa psa. Sigurno je da se opisi podudaraju, ali je isto tako zanimljivo da se opisi psa ne pojavljuju prije opisa Biskupa Petra iz 1374. godine, a tek potom 1719.godine. Na temelju čega Biskup Petar tvrdi da su Hrvati sobom doveli te pse? Tvrdi, ali ne potkrepljuje. Jedna tvrdnja nije ništa, ako pored nje ne stoji barem jedna činjenica koja ide toj tvrdnji u prilog. Treba što prije pretražiti stare crkvene knjige iz onog doba, ne bi li se pronašao pravi i vjerodostojniji zapis o tomu. Tvrdnje i zapisi koji se temelje na zapisima Biskupa Petra iz 1374., pa iako su zapisani nekoliko stoljeća kasnije, nisu siguran dokaz, da smo ga mi doveli sobom. Samo za napomenu, ovaj zapis pojavljuje se nekoliko stotina godina kasnije od prvog doseljenja, a prethodnih zapisa i tvrdnji nema. Uzmimo da je ova tvrdnja točna, čudno je kako se ne pojavljuju i drugi zapisi iz ostalih predjela Hrvatske. Ne budemo li u skoro vrijeme pronašli kakav sigurniji dokaz ili barem postavku o dolasku Hrvata sa svojim psima iz prvotne domovine, možemo govoriti i o hrvatskom ovčaru nastalom i na neki drugi način.
2. teza:
HRVATSKI OVČAR SE OBLIKOVAO NA PUTU SEOBE HRVATSKIH PLEMENA OD PRVOTNE DOMOVINE DO NAŠIH KRAJEVA
Ponovo se osvrnimo na prethodnu tezu. Autori napisa o hrvatskim ovčarima tvrde, mada možda i ne vjeruju, da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima iz prvotne domovine u današnje krajeve, te da se od tada do današnjih dana, gotovo nije promijenio. Vjerujem da će me veliki broj kinologa podržati kada kažem da je na hrvatskog ovčara veliki udio moglo imati i križanje s drugim psima onog doba prigodom seobe i nastanjivanja. Također treba naglasiti kako se hrvatski narod kroz povijest susretao s mnogim nedaćama od najezdi raznih bolesti, preko upada raznih osvajača do elementarnih nepogoda. Na ovim terenima, kao i na terenima gdje su bivali Hrvati, vodile su se žestoke borbe za opstojnost, događala su se velika kretanja stanovništva, države su mijenjale vladare i granice, kao i narodnost (ako se to može za ono doba govoriti), te je vjerojatno i naš pas imao sličnu sudbinu. Tako je križanje s psima drugih naroda moglo ostaviti trag na našem psu. Taj trag bi se mogao očitovati kroz polu uspravno i uspravno uho, kovrčavu i mirnu (ravniju) dlaku, kusavost i dugorepost, mali i veliki rast, agresivnost i dobroćudnost, crna boja i druge boje, te slično. Među ove tragove mogao bi se ubrojiti i već zaboravljeni karakterističan razdjeljak na grebenu, a neki su kinolozi čak tvrdili, da pravi hrvatski ovčar mora imati gotovo ravne očnjake sa sjekutićima, te obrnuto kovrčavu dlaku (dlaka se uvija od repa prema glavi,) pa čak i to da su se pojavljivali i primjerci sa sedam sjekutića(!?!). Mi to nismo iskoristili, no drugi možda jesu. Ako su Mađari od našeg psa stvorili svoju prepoznatljivu pasminu - mudi, zašto mi nismo mogli od nekog drugog, sličnog psa stvoriti (ali ne od mudia) svog psa kakvog danas poznajemo. Kako ovoj tezi ne ide puno u prilog, ostaje nam razmatrati slijedeće teze i pokušati zaključiti točno podrijetlo dospijeća našeg psa u ove krajeve.
3.teza:
HRVATSKI OVČAR SE OBLIKOVAO NA DANAŠNJEM PODRUČJU HRVATSKE I PRIJE DOSELJENJA HRVATA U OVE KRAJEVE
Ne postoji dokaz kako su Hrvati po doseljenju u ove krajeve, u novoj zemlji zatekli, navodno, stočarski narod (sa stokom, a bez pasa). To je u ono vrijeme bilo nezamislivo i nemoguće. Dakle, Hrvatska su se plemena po doseljenju u ove krajeve susrela s narodom koji je živio isključivo od stoke i postojao je, uvjetno rečeno, određeni tip psa koje su oni uzgajali. Možda je upravo to bio predak našeg hrvatskog ovčara! Ili je to bio tip psa od kojeg je nastao naš pas? Ne postoje zapisi po doseljenju Hrvata u ove krajeve, da su ih Hrvati doveli sobom, već se to tvrdi puno kasnije, 500-tinjak godina poslije. Jesu li ih Hrvati zaista doveli sobom ili su ih zatekli na ovom području, nije sigurno. Ali sigurno je da se od prvog spomena do danas nije puno promijenio.
4.teza:
HRVATSKI OVČAR OBLIKOVAO SE OD PASA SLIČNIH DANAŠNJEM HRVATSKOM OVČARU, ODNOSNO OD PASA KOJA SU ZATEKLA HRVATSKA PLEMENA PO DOSELJENJU I PASA KOJE SU DOVELI SOBOM PRIGODOM SEOBE
Postoji mogućnost da su Hrvati prigodom seobe u novu postojbinu poveli sobom svoje ovčarske pse uz stada, te su prigodom doseljenja vršena manje-više kontrolirana parenja sa psima koji su zatekli ovdje. Proizvod tog križanja mogao je biti prototip današnjeg hrvatskog ovčara. Međusobnim parenjima tih pasa i pasa koja su zatekla hrvatska plemena na ovom području, dobio se novi tip psa kojeg mi znamo, vrlo dopadljiva izgleda, dobre naravi i radnih osobina.
SAŽETAK
Sve četiri teze imaju svoju određenu težinu i mjesto, i mogle bi se u nedogled razmatrati, pronaći još koja teza, te vjerojatno nikada ne bismo bili sigurni u ispravnost i vjerodostojnost podataka. Samo uz stručno pomaganje starijih kinologa i znanstvenika, kao i na temelju radova povijesnih napisa i radova, koji donekle mogu pomoći razriješiti ovu tajnu podrijetla dolaska hrvatskog ovčara.
Osobno smatram, hrvatski ovčar nastao je, mada ne u ovom obliku, u prvotnoj domovini i to kao pulin – što potvrđuje podrijetlo imena i njegovo zadržavanje u narodu do danas, te se prilagodio novim uvjetima življenja i od tada do danas, nije se puno promijenio.
Prva i četvrta teza mogu se uzeti kao stvarne, i osnova svemu, a u prilog tomu ide i prvi spomen hrvatskog ovčara tek 1374. godine i to, dakle, kad se hrvatski ovčar već ustalio sa svojim osobinama kao pasmina.
Iz svega ovoga možemo zaključiti, Hrvatski ovčar je stara hrvatska pasmina pasa, nastala od starih hrvatskih ovčara-pulina i od pasa koja su zatekla hrvatska plemena po doseljenju u ove krajeve, te se kao posljedica križanja ovih dvaju tipova pasa razvio «novi tip» psa kojeg mi danas nazivamo HRVATSKIM OVČAROM. |
|
