Buco
Site Admin
Pridružen/a: 24. 05. 2008.
Postovi: 254
|
 Postano: uto sij 20, 2009 12:55 am Naslov: SLICNE PASMINE GONICA U EVROPI |
 |
|
Slicnost posavskog gonica sa nekim gonicima u Evropi moze nas uputiti da krenemo u istrazivanje povijesti tih pasmina sa ciljem pokusaja odgonetavanja ili postavljanja izvjesne „veze“ u uzgoju.
Jos je F. B. Laska pocetkom ovog stoljeca tvrdio da je Balkanski poluotok domovina svih gonica u Evropi, te da su se oni formirali iz „starih“ Grckih psa. Po njemu su se gonici sa Balkana prosirili po Evropi razlicitim migracijama, trgovackim putevima, osvajackim pohodima odnosno ratovima. Sam Laska uvida slicnost izmedu tadasnjih gonica u Itatiji, Francuskoj, Svicarskoj i Engleskoj sa gonicima na Balkanu. Ta slicnost postoji i danas. Uz ovo mozemo utvrditi i veliku slicnost gonica Skandinavskog poluotoka sa gonicima na Balkanu.
Posavskom gonicu slicni su tirolski gonic (Tiroler Bracke), njemacki gonic (Deutsche Bracke) i hygenov gonic (Hygenhund).
Povijest nastanka tirolskog gonica usko je vezana sa gonicima Balkana. Smatra se da se tirolski gonic razvio od izvjesnog „zutog psa“ i lokalnih pasa u Tirolu. Moze se pretpostaviti da je taj „zuti pas“ bio posavski gonici.
Po boji osim trobojne varijante ima i dvobojna, kod koje je osnovna boja crvenkastozuta ili crvena sa bijelim oznakama. Visina grebena kod tirolskih gonica se krece od 40 do 48 cm.
Njemacki gonic razvio se od starih tipova gonica u Njemackoj. U povijesti uzgoja se dovodi u vezu sa vestfalskim brak-jazavcarem, a zasigurno da ima veze i sa gonicima alpskih podrucja pa i Balkana.
Javlja se dvobojan i torbojan tip obojenosti. Kod dvobojne obojenosti osnovna boja je crvenkastosmeda sa dosta bjelina. Na tijelu se zna javiti plast smedje boje koji moze biti crno protkan. Visina propisana standardom od 45 do 53 cm.
Hygenov gonic je norveska pasmina koja je uzgojena u srednjoj Norveskoj sredinom proslog stoljeca. Dobila je ime po svom uzgajivacu F. Hygenu koji je navodno krizao „Holsteiner gonice“ s ostalim norveskim gonicima, te sa njemackim i francuskim gonicima i sa beaglom. U norveskoj literaturi se povijest nastanka ove pasmine povezuje sa Dunkerovim gonicem koji je uzgojen u Norveskoj otprilike kao i Hygenov gonic. Dunkerov gonic ima vezu sa ruskim harlekinskim gonicima, a oni imaju pak vezu sa harlekinskim gonicem sa Balkana koji je navodno „jantarskim putem“ prosiren u Skandinaviju („jantarski put“ ide jednim svojim pravcem sa Jadrana u pravcu Skandinavije).
Po boji moze biti braon ili zutozlatni sa bijelim oznakama, ali moze imati i crne oznake ili pak biti crni sa palezom. Visina grebena od 47 do 55 cm, a kvalitetni muzjaci mogu biti visoki do 60 cm.
Ne smijemo zaboraviti da se u uzgoju kod posavskog gonica javljaju psi koji u lovu „markiraju“ kao pticari. Jos je 1979.g. prof. dr. S. Romic predlozio da se u uzgoju odvoje ova dva tipa posavskog gonica od kojih bi se jedan usmjeravao u smjeru uzgoja klasicnog gonica (kao danasnji uzgoj), a drugi u smjeru uzgoja pticara. Mi do danas na tome koliko je meni poznato, nismo ucinili nista.
Medutim nasi susjedi Madjari su najvjerovatnije na osnovi posavskog gonica koji je u povijesti bio rasiren u cijeloj Panonskoj nizini uzgojili svog madarskog pticara vizlu. Prema madarskoj literaturi zutu boju vizla je naslijedila od „zutog turskog psa“, a to je upravo nas posavski gonic kako je ranije navedeno. Kratkodlaka vizla je dobivena krizanjem njemackog kratkodlakog pticara, poentera i „zutog turskog psa“. Zuta boja se kod kratkodlakog njemackog pticara ne javlja, kod poentera je ima ali ne u jednobojnom obliku, a kod „zutog turskog psa“ odnosno posavskog gonica je tipicna. Naziv „vizla“ kod Rusa oznacava gonica, kod Poljaka „vizel“ pticara, kod Madjara psa koji trazi trag - pticara, a kod Hrvata gonica.
Osim standardiziranog kratkodlakog tipa posavskog gonica poznavali smo i ostrodlaki tip posavca koji je bio rasiren u Posavini, Lici, te u Istri gdje ga je puk zvao „barbino“.
U Austriji je zabiljezeno da je 1870.g. Karl Peintinger pario zenku hanoverskog krvosljednika pod imenom Hela I sa stari zutim istarskim gonicem ostre dlake, a to je bio „barbino“ ostrodlaki posavski gonic. Tako dobivena „nova“ pasmina bila je tada veoma dobro prihvacena kod lovaca i vec 1899.g. sluzbeno priznata pod nazivom stajerski visokogorski gonic (Steirische Rauharige Hochgebirgsbracke). Iako je u pocetku bila vrlo omiljena danas je vrlo rijetka i nalazi se pred izumiranjem.
U Istri se u posljednijh nekoliko stoljeca uzgajao i kratkodlaki posavski gonic. Moguce je da su talijeni pri uzgoju svojeg kratkodlakog pticara braco italiano uz kratkodlakog istarskog gonica koristili i posavskog gonica. U Poreckom muzeju je pronadena slika iz sredine 18. stoljeca u ostavstini poznate aristokratske porecke familije De`Fachinetti gdje imamo prizor povratka iz lova. U lijevom donjem uglu vidi se zuckastosmedji pas sa svjetlijom blijedozutom bojom na prsima, pleckama, ispod vrata i na gubici. Pas je teze gradje od glave psa koja je naslikana na portretu majke Michelea i Antonia De`Fachinettia, ali se ipak radi o psu brakoidne gradje, sa preklopljenim nesto nize usadjenim duzim usima te kupiranim repom (po prilici na polovicu duzine). Znaci da je pred 250 godina takav pas (pticar) bio poznat u Istri ili se je vec tada uzgajao pas koj je na izvjesni nacin predak danasnjem talijanskom pticaru. |
|
